muke po (mojim) roditeljima

Drage moje, većina članaka ovdje bavi se našim ulogama majki i supruga te se više-manje sve vrti oko djece, naravno. Međutim, što je s našim djetinjstvom? Ipak je to nešto što me obilježilo. Pa eto, voljela bih da nije.

Sav ovaj trud koji mi ulažemo oko svoje djece, svojevrstan je napor većine nas da napravimo sve puno bolje od naših roditelja, da naša djeca budu sretnija, ispunjenija, voljenija. Znam da je definitivno tako u mome slučaju. Iako bih voljela da sam imala takvo divno djetinjstvo da mogu samo odgoj i ponašanje svojih roditelja preslikati na svoje ponašanje i odgoj svoje djece, nažalost nije tako. Moj je moto da radim sve suprotno! Zašto?

Ne kažem da je ikad ijednom roditelju bilo ili je lako, jer znam da nije. Svako se bori sa svojim problemima kako zna i umije. Moji roditelji nisu baš bili blagoslovljeni sretnim životom, što zbog svoje krivice, što zbog situacija na koje nisu mogli utjecati. Ja sam bila to prvo dijete na kojem su se lomila koplja, ne fizički, ali zato psihički u svakom pogledu. Bila sam jako tvrdoglava i svjesna situacije u kojoj živim, izuzetno svjesna karakteristika ljudi oko sebe. Nikad se nisam smatrala boljom ili pametnijom, samo svjesnijom. Nije mi bilo jasno zašto ne shvaćaju da se ne smiju svađati pred djecom, vikati na mene zbog svake sitnice, pričati jedan protiv drugog preda mnom. Pokušavala sam s vremenom mlađu sestru zaštiti od toga svega, igrom i smijehom rasteretiti i sebe i nju te sam uvijek mislila da bez bake i djeda koji su živjeli s nama ne bih mogla preživjeti.

Mislim da nikad nisam čula riječ oprosti, a vrlo rijetko hvala i molim te. Samo standardne: “dok si pod mojim krovom” ili “ti nemaš pravo glasa” ili “kako si ti tako pametna ako smo mi tako glupi!?” kad bi im nešto predbacila. Uvijek je bilo vike i problema kad bih htjela kod prijateljice ili u disko. Toliko bih se napatila za svaki izlazak da bih uvijek išla izmučena i uplakana. Sve se “rješavalo” vikom. I eto, da se nisam naučila izvikati natrag na njih, ne bih se uspjela izboriti s njima za ono što sam htjela. Jedva sam čekala da počnem studirati da se zaposlim jer su naravno novci uvijek bili problem, odnosno sve je uvijek bilo problem jer su oni tako odlučili!

Ne pišem ovo jer je to bilo najgore moguće djetinjstvo. Ne, nije bilo jer je imalo i svojih lijepih trenutaka,  ali je bilo jedno nezaigrano djetinjstvo, djetinjstvo u kojem sam prebrzo morala odrasti da se izborim za sebe, djetinjstvo puno uzajamnog nerazumijevanja.

Djetinjstvo u kojem se zahtijevalo da ja razumijem njih – odrasle, ali ne i da oni razumiju mene – dijete. Djetinjstvo u kojem sam vrlo brzo shvatila da ništa ne mogu naučiti od njih, ne zato što ne znaju, već zato što nemaju trunke strpljenja.

Samo vika, vika i vika! Vidite, pišem ovo jer sam danas opet prolila tolike suze zbog tih istih ljudi od kojih, u ovih 36 godina, i dalje pokušavam naći malo razumijevanja. Međutim, što god rekla, napravila, nekako uvijek ja ispadnem loša, zločesta, kriva. Kako mi to samo uspije, pitam se!? Kako se uopće više mogu ražalostiti zbog njih? Jer želim imati roditelje koji će me podržavati, voljeti, razumjeti najviše na svijetu!? Nažalost, to neću doživjeti! Oni samo jako puno traže i očekuju, a ništa ne daju i kao što je jedna divna prijateljica rekla danas: oni te povuku na dno! I to me tako rastužuje i ljuti jer se ne mogu s time pomiriti. Ljuti me što ne znaju što je komunikacija, ljubav, obitelj, povjerenje…sve ono što pokušavam naučiti svoju djecu i stvoriti sa svojim mužem, nas dvoje sami, jer od roditelja sa obje strane imamo vrlo malo, skoro nikakve pomoći. I mi ih ne tražimo pomoć, samo želimo da ponekad provedu koji sat mjesečno sa svojim unukama koje su stvarno divne i dobre djevojčice. Eto, danas smo zamijenile uloge i ja sam danas bila djevojčica koja je potražila utjehu u zagrljaju svoje djece, i dobila sam je u riječima: ali zato ste vas dvoje divni roditelji, i vi ste sve što trebamo!

Znate ono kako su nam govorili: shvatit ćeš kad ćeš imati svoju djecu! E pa vidite, imam ih i tek sad ne razumijem! Kome ću dati sve najbolje od sebe ako ne njima? Tko mi može biti važniji od njih?

Srećom, imamo divnih starijih prijatelja od kojih možemo učiti kako biti roditelj, kako podržavati i razumjeti svoje dijete, a ne okriviti ga za sve i praviti se žrtvom. Ali ah, ja samo vičem i pravim dramu!

Znam da vas ima puno koje nemate potporu i razumijevanje roditelja, znam da vas ima puno koje imate divne roditelje koji vam puno pomažu a i vi njima, jer tako bi to trebalo biti – zavidim vam! Njegujte to i budite zahvalne na tome. Vi, drage moje, koje očajavate nekad kao i ja i izbaci vas to luđački iz takta, duboko udahnite. Ne možemo promijeniti njih, ali ne trebamo više niti njihovo odobravanje niti njihovu pomoć. Budite divne i dalje, pišite, čitajte, plačite, dramite, ljubite svoju djecu…tetovirajte se, preselite se, plešite, pričajte priče…jer ima puno divnih ljudi koji nas razumiju i vide kakve smo zaista.

ANA Mama tri predivne curice koja voli knjige, putovanja i Starbucks. Nedavno je ponovno krenula na fakultet u nadi da će ga napokon i završiti. Uz stalne školske brige, privikavanje na vrtić, putovanja, sad i studentske muke, borbe sa kilogramima i ostalim životnim važnim i nevažnim sitnicama velika želja joj je vratiti se pisanju.