„Svi iznervirani njenom neotesanom djecom trpe.“ napisala je M. Hrga na svojim društvenim mrežama. Sigurna sam da je bila pod dojmom i u emotivnom stanju. Možda već i umorna ili gladna, možda za Valentinovo nije dobila što je očekivala, možda je jučer bio pun mjesec, možda južina.
Ipak, možda je to isto bilo i onoj spomenutoj djeci koja su navodno trčkarala i ometala prisutne u kafiću. Možda je i mami bio dan D, a možda ju baš briga za svoju djecu, sve ostale ljude na svijetu i sebe samu. Možda je Mirjana primjer žene koja ima vlastite neostvarene frustracije pa ju djeca na njih podsjećaju, možda je konobar napravio loš čaj, možda je muž kriv za sve.
A možda su baš sjeli u kafić i čekaju već satima da im dođe novi stanodavac koji se trebao pojaviti davno, ali ga na kraju nije bilo. Na razgledavanju stana je sve bilo divno, simpatični i ozbiljni ljudi, zaposleni i uredni. Već je sve dogovoreno i vlasnik je bio sretan što konačno nema više studente. Tada je mami zazvonio telefon i shvatio je da su tu i djeca. Tko još želi djecu u stanu? Glasna su, sve trgaju, šaraju zidove i uništavaju parkete svojim guralicama i autićima. Bolje da djece nema.
Na balkonu pored kafića sjedila je baka koja prati sve što se događa u kvartu. Znaju susjedi za nju jer se rano ustaje i rano ide na spavanje. Smeta joj svaka moguća buka ispred zgrade, a u susjednom ju stanu ne vole jer se čitave noći čuje njen kašalj. Bolje da starijih nema.
S psima je ipak puno lakše. Korona ih je nekako vratila u gradove i stanove. Oni te slušaju i bez pogovora prate. Mirno sjede pored stolca u kafiću i ne prave preveliku buku. Ne ometaju nas svojom visokom energijom. Jedino…ako su maleni i zaigrani. Pri udomljavanju su rekli da će biti malen rastom i nježnog glasa. Ipak, prerastao je sve posudice i krevetiće koje pronalazite u trgovinama. Pojeo je čak i kavez. Kupio se treći kauč. Što će reći gazdarica? I još ugaziš u minu u dječjem parkiću pa ispireš čizmice i tepihe u autu, danima! Bolje da pasa nema.
Nakon čitanja knjige D. Rostuhara „Ljubav“ počela sam ponovno razmišljati o antropologiji, nisam o njoj razmišljala od gledanja filma „Dnevnici jedne dadilje“ u kojem je Scarlett Johansson rješavala enigmu obitelji i naše evolucije. Jesmo li mi ljudi bića zajednica ili pojedinaca? Što je u našoj nutrini? Marketing voli pojedince jer onda može više toga prodati i lakše je zaraditi.
Nikako ne mogu otkriti gdje je to naše zajedništvo kad je nemoguće biti pripadnik društva ako plačeš u javnosti, glasno se smiješ ili skačeš od sreće.
Jesmo li zapravo agresivni pojedinci koji se bore za svoje mjesto ili želimo bit dio velike zajednice? Prihvaćamo li sve pripadnike naše zajednice ili nam drugačiji smetaju? Je li lakše unajmiti stan ako imaš dijete, psa ili se baviš ilegalnom preprodajom? Zidovi su tanki, što vam se radije sluša?
Oprosti Mirjana, ja sam mama i zaštitnički branim djecu, a svi smo mi nečije dijete. Zato bih rado da razmisliš što te uistinu uzrujava u prizoru koji si opisala jer mene ne uzrujava uopće. Dječja galama i skakanje znak su da su djeca zdrava pa sam sigurna da ću prospavati još jednu noć. Svi smo mi rezultat naših programa i iskustava. Bilo bi dobro kad bismo ih bili svjesni i poradili na njima pa se u konačnici manje „stresirali“ zbog drugih.
Foto: unsplash.com
