Čovjek je čovjeku vuk, ili u narodu ružno rečeno – žena ženi zmija. Iako znam da je često obrađivana tema u našoj današnjici, potaknuta nedavnom kolumnom drage mi prijateljice moram ju prokomentirati iz svojeg aspekta.
Imam dvadeset i devet godina i tek sam nedavno shvatila kako je živjeti u odraslome svijetu žena. Iako cijeli život smatram da je lakše biti muškarac, i sama sam dio svojeg djetinjstva željela biti dječak, srećom nisam jer nikada ne bih mogla iskusiti majčinstvo u kojemu trenutno uživam.
Od 19. stoljeća žene se bore za svoja prava, točnije pravo glasovanja, a samim time i raste borba za ženskim pravima općenito, što uključuje jednaka prava u radu (i danas su žene diskriminirane po pitanju plaća na pojedinim radnim mjestima, a i napredovanju u karijeri općenito), pravo na obrazovanje, sloboda od nasilja, itd.
Zanimljivo je kako to sve navedeno i puno više očekujemo od “jačeg” spola, a često se jedna prema drugoj ponašamo kao neprijateljice. Ne znam zašto je to tako i ne želim pokušavati objasniti no moram napisati svoje iskustvo i ispričati vrlo svježa sjećanja trudnoće, poroda i povratka na posao.
Odgojila me Žena. Da, s velikim “Ž”. Žena u punom smislu riječi, požrtvovna i jaka, stup naše obitelji, učeći me moralnim vrijednostima i poštenju, da pomažem svima i uvijek pa se vjerojatno iz tog aspekta odgoja rodila moja želja da budem medicinska sestra. Nakon 4. godine srednje škole i 3 godine preddiplomskog studija konačno sam se zaposlila i ušla u ozbiljan svijet odraslih, susrevši se s kolegicom “starog kova” zbog koje odlaziš na posao s grčem u želucu, silno se trudiš raditi, pohvatati sve u kratkom roku ne bi li te (manje) ugnjetavala, no ipak nikako da zadovoljiš njezine visoke standarde jer je nekoć neka starija kolegica tako i nju tlačila.
S druge strane, tu je jedna kolegica, topla osoba, definicija medicinske sestre i doslovno rame za plakanje koja je uspijevala odgovoriti na bezbroj mojih pitanja i danas držim da me baš ona naučila velikom broju vještina kojima se svakodnevno služim na poslu.
Vjerojatno sam se sa surovom realnošću svijeta susrela tek sada tj. pretprošle godine u trudnoći i na porodu. Svega mi se nekoliko puta dogodilo da me u redu čekanja u trgovini ili na pošti pustila prije sebe žena, koja je isto tako nekad bila trudna. O porodu i iskustvu s rodilištem da i ne pričam…
Na vrhuncu pandemije koronavirusa ideš na porod, sa suprugom se pozdraviš kao s prijateljem i ostaviš ga pred vratima, primi te divna primalja, ophodi se s tobom kao da si joj najbolja prijateljica, objašnjava sve po nekoliko puta pa onda dođe liječnica koja je gruba u pregledu i osjećaš se krivom što si uopće došla roditi u subotu kad je njezino dežurstvo. Lice primalje koja mi je u primopredaji smjene žestoko pritisnula trbuh u trudu nikad neću zaboraviti, no nikad neću zaboraviti ni onu babicu koja me je gladila po licu, disala sa mnom i naposljetku me upoznala s najvećom životnom ljubavi.
Ono što me zapravo najviše zasmetalo jest činjenica da me po povratku na posao niti jedna kolegica nije pitala o porodu, već muški kolege koji su i sami očevi ili u užoj obitelji imaju odnedavno bebu.
Sigurno pretjerujem, ali znam da ću ja isto tako, kolegice koje se vrate s porodiljnog dočekati sa spremnim intervjuom i podrškom, bez pitanja “je’l dojiš?” ili još gore “još uvijek dojiš?”, “zašto si dala dijete s 13 mjeseci u vrtić?” i slično. Ne znam je li se u mojoj profesiji izgubila ta doza empatije u kolegijalnosti zbog prevelike doze iste prema bolesniku ili sam ja još uvijek presenzibilna i nikako da odrastem.
Možda nemamo razvijen sustav potpore mladim majkama kao u Danskoj, ali imamo supermame, predivnu zajednicu predivnih žena i majki na jednom mjestu čiji su me tekstovi spasili u onim, meni, najtežim trenucima u novoj ulozi majke. Žene su te koje svoja dragocjena znanja dijele svima nama na društvenim mrežama, od pedagoginja, psihologinja, kuharica i nutricionistica do mojih dragih medicinskih sestara, fizioterapeutkinja i radnih terapeutkinja.
Neka ovaj tekst ne bude moja jadikovka već hvalospjev nama ženama.
Hvalospjev mojim najboljim prijateljicama, patronažnim sestrama, bez kojih ne bih preživjela postpartum (i trenutno zube i tantrume), uspostavila i održala dojenje.
Hvalospjev mojoj dragoj knjižničarki koja mi je još uvijek svakodnevna podrška u odgoju, izbirljivosti u hrani, noćnim podojima.
Hvalospjev mojoj kvartovskoj prijateljici koja baš kad ja nemam skuhani ručak ima spremnu lončinu prefinog variva.
Hvalospjev mojoj najsnažnijoj ženi koja je ostavila sve, riskirala i gradi karijeru u drugoj državi.
Hvalospjev svim mojim kolegicama koje sa zanimanjem gledaju 174. fotografiju mojeg “savršenog” djeteta u onoj kratkoj pauzi na poslu.
Neka ovaj tekst bude oda svim ženama u mojem životu koje me nadahnjuju iz dana u dan sa svojim savjetima, osmjesima i šalama.
I za kraj, da demantiram tezu s početka, ako i postoji životinjska usporedba u odnosu žena u današnjem svijetu neka to bude da je žena ženi vučica – da živimo u “čoporu” da branimo svoje obitelji, ali i jedna drugu.
Fotografija: unsplash.com
