Većina ljudi na ovom svijetu, u tom kratkom vremenu koje na njemu provede, želi ostvariti dvije stvari – biti sretan, a uz to i biti voljen. Biti sretno voljen i sretno voljeti nekoga.
Kad bi to i bila opcija koja bi se nudila za kupnju, bila bi riječ o „once in a lifetime“ životnoj reklami za ultimativnu sreću zbog koje bi mnogi odmah okrenuli broj sa ekrana i rekli kupujem. Ali, kao i svaka reklama koja zvuči predobro da bi bila istinita – i ova ima onu malu „kvaku“ koja je napisana premalim slovima da bismo na nju obraćali pozornost.
A kvaka je u tome što apsolutno nužno moramo prihvatiti da ćemo u nekom trenutku naših života doživjeti bol i tek onda znati u potpunosti cijeniti sreću. Jednako tako i još istinitije od toga, većina nas vrlo intenzivno i živopisno može objasniti sve nijanse ljubavne boli, od prekida, tugovanja za nekim i razočaranja, a upravo zbog toga znamo i što znači biti u sretnoj vezi.
Tek kad spoznamo neke teške životne trenutke, znamo cijeniti i uživati u onim lijepima. Jednako tako, tek kad se u potpunosti otvorimo drugoj osobi, dopustimo si ranjivost i riskiramo da budemo povrijeđeni, možemo očekivati da ćemo doživjeti ono najljepše što ljubav pruža.
Ono u što smo se Dinko i ja uvjerili jest da su upravo bol i trenuci kad nam se činilo da se raspadamo na milijun više nikad spojivih djelića fotografije voljenog para, učinilo našu vezu sretnom.
I zato smo mi danas sigurni u to da svaki iskreno sretan par koji ima zdrav odnos pun ljubavi, strasti i poštovanja nije do toga došao bez usput pokoje proživljene boli. Sretna veza uključuje traženje smisla, poneki neuspjeh i prepreku, svjesnu odluku o prepuštanju, ranjivosti i pripadanju, rad na zajedničkim ciljevima i željama.
Ljudi koji su sretni zajedno došli su do toga radeći na tome da budu sretni zajedno, a ne zato što se sudbina poklopila i oni su magično pronašli sve što su ikad tražili jedno u drugome bez ijedne izgovorene riječi, kompromisa ili svađe.
I upravo je pristanak na to da ponekad neće biti lako, da ćemo doživjeti bol i možda slučajno povrijediti jedno drugo, otvoriti se i osjetiti se preizloženo, dovela do toga da se danas smatramo iskreno sretnim parom.
Ipak, da to sve naučimo, morali smo, onako slatko dječje i naivno, svaku pogrešku iskusiti na vlastitoj koži.
Kad smo se Dinko i ja upoznali, prije davnih jedanaest godina, nismo imali ama baš nikakvog pojma što znači biti u partnerskom odnosu. Ali to je u tom trenutku bilo jako nevažno. Zaljubili smo se iskreno, bez ijedne skrivene namjere i jedino što smo znali jest da želimo biti sretni, a da biti sretnima za nas dvoje znači biti skupa. To što smo bili djeca, što nismo znali što znači biti u partnerskom odnosu i što znači suživot u kojem trebamo ravnopravno dati sebe, a ujedno u istoj mjeri i ostati svoji, bio je problem na koji se tad nismo obazirali.
I tako nas je naše poimanje ljubavi odvelo u svaki klišej o ljubavi koji su nas naučila naša pogrešna uvjerenja zasnovana na hollywoodskim filmovima i dječjem vjerovanju da postoji jedna formula za biti dobar par.
Ja sam recimo čvrsto vjerovala da se dobri parovi apsolutno nikad ne svađaju. Dolazeći iz doma u kojem je svađa bila dozvola za uvrede, lupanje vratima, odlaske i suze koje prate te odlaske, s razlogom sam stekla uvjerenje da svađe ne koriste ničemu, ne shvaćajući da postoje parovi čija prepirka ne služi kao izgovor za odlazak, već kao sredstvo za razumijevanje.
Nakon nekoliko svađa u kojima sam iz dubine svoga bića vikala, ne da bih ga uvrijedila, ponizila ili mu pokazala koliko ga mrzim, već da bi me čuo i osjetio što mu želim reći, gledajući u njega kako isto tako pokušava prepoznati koji jezik treba koristiti da bi ja razumjela njega, shvatila sam da je takva svađa jedan od manje suptilnih znakova sretne veze.
I tad sam došla do zaključka da biti u sretnoj i zadovoljavajućoj vezi možda u sebi krije i neke dijelove koji se sami po sebi ne čine toliko sretnima.
Svađati se i prepirati zasigurno ne zvuči kao nešto idealno, ali zvuči li bolje biti u odnosu u kojem prepirke apsolutno nikad nema?
Danas više ne vičemo jer smo naučili bolje, ali se prepiremo često i prije svega s ciljem. Taj je cilj doći do zajedničkog jezika, razumjeti se i prihvatiti. I to nam je dokaz da smo i dalje u sretnoj vezi.
Drugi klišej kojeg smo isprobali i uvjerili se da nam ne odgovara jest da postoji jedna formula za to kako biti dobar par. Baš kao što u romantičnim filmovima, gdje špranca kaže da će se simpatična protagonistica i slatki smotani dečko prvo hejtati pa tek onda zavoljeti, pa će netko nekog iznevjeriti, a sve će završiti poljupcem na aerodromu iza kojeg ide neizbježno „živjeli su sretno do kraja života“ , tako smo i mi vjerovali da trebamo tražiti uzore i modele prema kojima ćemo graditi svoj odnos kako bi on doživio svoj „zauvijek sretni“ epilog.
Da ono što pristaje drugome, neće nužno pristajati nama – shvatili smo iskustvom, ali tek nakon brojnih pogrešaka. Zato je drugi najvažniji manje suptilan znak sretne veze za nas dopustiti svojoj vezi autentičnost. A to znači uzeti si dopuštenje da radite stvari onako kako želite, ne obazirući se mnogo na to što je to neuobičajeno, drugačije i čudno. To znači da si dopuštate zajednički stvarati vlastita pravila.
Za nas to okuplja mnoge neobične sitnice i malene navike koje smo zajedno izgradili. Recimo, naša autentična veza traži da imamo obiteljske sastanke (jedno s drugim) na kojima govorimo o željama i ciljevima za idući tjedan, mjesec ili godinu. Traži da provodimo Božić samo jedno s drugim, igrajući društvene igre u pidžami čitav dan. Traži da propitamo smisao različitih riječi koje se često spominju u vezi, kao što su vjernost, povjerenje, iskrenost, prevara i očekivanja te tim riječima damo neko svoje značenje.
Naša su pravila možda dovela do toga da nas drugi ne shvaćaju, ali svakako su stvorila veće razumijevanje među nama, a to je ono što je (nama) puno važnije.
Treći klišej koji smo odbacili jest da su sretni oni parovi koji se nadopunjuju i zajedno čine cjelinu. Koliko god to zvučalo romantično, to je uvjerenje i klišej nešto što čim prije treba, ako negdje u dubini sebe još uvijek vjerujete u njega, duboko propitati.
Znači li to da ja nikad nisam bila cijela dok nisam upoznala Dinka i da je on, poput legića ili puzle koja je nedostajala mome biću, učinio da ja budem potpuna? Apsolutno ne. Vjerovati u takvo što znači odustati od vlastite individualnosti u odnosu i izgubiti identitet. A upravo je to po nama treći među ovim malo neobičnijim znacima da ste u sretnoj vezi.
Znati da si svoja, a opet u paru. Imati prostora za vlastiti identitet, želje koje su samo tvoje, misli koje ne dijeliš ni s kim, svoju privatnost, a uz to povjerenje druge osobe da to što se ostvaruješ samostalno ne znači da se okrećeš od veze i odnosa.
Dinko je u našem zadnjem podcastu rekao: „Za mene je povjerenje u tebe to što ti vjerujem da ćeš znati što mi ne trebaš reći.“ U toj se rečenici krije njegova odluka da mi svjesno da prostor slobode da ja odaberem ono što mislim da je najbolje za mene, i najbolje za nas. Za mene, nikad neće postojati veći dokaz ljubavi nego što je taj.
Ono što nas je svaka naša pogreška u ovih jedanaest godina naučila jest da iz nje možemo puno toga naučiti. Ujedno su te pogreške dokazale i moćnu pretpostavku da dva suprotstavljena pola ljubavne boli i sreće ne moraju biti suprotna i isključujuća, već čak naprotiv – komplementarna.
Pred nama su uskoro neke nove uloge. Ove godine postajemo roditelji. Zajedničkim snagama dižemo svoj posao na noge. I jako smo uzbuđeni. Znamo da nam to nosi jako puno sreće, ali opet zasigurno znamo i da epilog „živjeli su sretno do kraja života“ ne postoji i mi ga nećemo tražiti.
Ali punog srca i spremni za rad na našoj vezi pristajemo i na „Živjeli su sretno, nisu se baš u svemu slagali, bilo je i teških trenutaka, ali u svemu tome – jako su se voljeli.“
The end.
*Tekst je originalno objavljen u 3. broju Supermame Magazina.
Fotografije: Joanna Paciorek
Dinko i Izabela Pleša, supružnici su, uskoro roditelji i osnivači Kognitivne Muze – agencije za psihološko savjetovanje i platforme koja se bavi psihologijom. Cilj rada Muze je maknuti tabu s razgovora o osjećajima, mislima i životnim poteškoćama. “Uvjereni smo da je otvoreni razgovor i ranjivost nešto što se može postići kroz zajednicu i učiniti da svi budemo suosjećajniji u svemu ovom predivnom i ljudskom što nam se događa.”
