Rat je, po svojoj definiciji, nasilan, oružani sukob između dviju ili više država, saveza ili većih društvenih skupina od kojih je barem jedna strana vojnički ustrojena, naoružana i opremljena. Riječ ‘rat’ kod mene budi strah, strepnju, nesigurnost. Riječ ‘rat’, nikome nije strana. Neki su osobno prošli kroz jedan ili dva rata, neki upravo prolaze kroz treći. O ratovima učimo u školama – iako, očigledno, ne učimo s razumijevanjem. Da smo išta razumjeli, danas ne bi ratovali nego živjeli u miru.
Da smo išta naučili danas ne bi umirala nedužna djeca diljem svijeta, ni trudnice, ni majke, ni starci…
Nedavna krvoprolića po Siriji, u mojoj glavi, nisu izblijedila, i nisu manje važna. Današnja krvoprolića po Ukrajini mi se navečer, dok stavljam svoje dijete spavati u topao krevet, vrte po glavi tako da često zaspem u suzama. Izbjeglice su za mene sve jednake, neovisno o boji kože ili vjeri. Izbjeglice nisu isto što i migranti. Izbjeglice bježe jer se nalaze u opasnoj i nepodnošljivoj situaciji koja ih tjera na prelazak državne granice u potragu za sigurnošću u obližnjim zemljama. One su međunarodno priznate i imaju osiguranu pomoć, UNHCR-a, države koja ih prima ili neke druge organizacije. Prepoznate su kao izbjeglice upravo zato što je za njih suviše opasno da se vrate u svoju zemlju i treba im utočište. To su ljudi koji spašavaju živu glavu i za koje odbijanje azila ima potencijalno smrtonosne posljedice. Danas smo veoma otvoreni i spremni pomoći izbjeglicama iz Ukrajine – što je pohvalno – a do jučer smo prema izbjeglicama, druge boje kože, bili neprijateljski nastrojeni.
Jesmo li danas dvolični? Da. Jesmo.
Do jučerašnjih scena bombardiranja rodilišta i trudnica na nosilima i rađanja pod granatama, bila sam, iako jako empatična, oprezna sa svojim izjavama. Propaganda čini čuda, pa sam ja odlučila konzumirati novosti iz raznih medija, čitati i jednu i drugu stranu priče. Nažalost ili na sreću, uz sve to još relativno dobro poznajem povijesne i geopolitičke činjenice, a u svojim promišljanjima služim se zdravim razumom i kritičkim razmišljanjem. Da se razumijemo, ne, ni u jednom trenu nisam ni neću opravdati Putina u ovom krvoproliću. Od jučer, nakon onih prizora, ja sam pod šokom. Ne mogu gledati nasmijana lica na društvenim mrežama, reklame za About You, suradnje s baby webshopovima, raznorazne popuste i oglase – iako sam i sama dio cijele te marketinške infrastrukture – dok bebe, djeca i trudnice umiru.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Da, rat je užasan. Zastrašujući. Nažalost, rat u Ukrajini nije jedini rat koji se trenutno vodi na svijetu.
Prema podacima Armed Conflict Location & Event Data Project-a, koji prikuplja sve podatke o ratovima diljem svijeta u realnom vremenu, veći dio ove naše kugle je još uvijek zahvaćen nekim oblikom sukoba. Za razliku od situacije u Ukrajini, ne uklapaju se svi sukobi u mentalnu sliku koju imamo u glavi kada razmišljamo o ratu.
Rat u Afganistanu, s prekidima, traje od 1978.! U 2020. bilo je 30,936 potvrđenih smrtnih slučajeva. Sukobi u Etiopiji, građanski rat u regionu Tigraj poznatiji kao “Tigrajski rat”, rezultirao je s više od devet tisuća dokumentiranih žrtava, do rujna 2021. Neki izvori procjenjuju da je žrtava bilo više od 50 tisuća.
Jemenski građanski rat započeo je u rujnu 2014. ACLED je izbrojao više od 140 tisuća smrtnih slučajeva od početka rata, uključujući gotovo 20 tisuća samo u 2020. godini.
Važno je navesti i zemlje koje su u ratu zbog terorističkih pobuna, kao što su: Alžir, Burkina Faso, Kamerun, Čad, Demokratska Republika Kongo, Irak (politički nemiri), Mozambik , Niger, Nigerija, Tanzanija i Tunis. Kolumbija, Mjanmar i Sirija su usred građanskih ratova, kao i Libija i Mali.
Neke ratove ili sukobe sam sigurno zaboravila navesti, ali možemo reći da je preko 20 ratova upravo u tijeku. No, ako pitate bilo koga na ulici znat će za samo jedan, eventualno dva. Dupli standardi zapada se ovdje jasno vide.
Jesu li nečija djeca važnija od druge? Ili su sva djeca ista? Jesmo li robovi medija i propagande?
Trenutno nam, u cijeloj ovoj priči, nedostaje samo Tajvan, iako prosječan građanin Republike Hrvatske o njemu ne zna apsolutno ništa. Brzo nakon povlačenja iz Afganistana, SAD je proglasio novi pakt s Australijom i Ujedinjenim Kraljevstvom kako bi se suprotstavio Kini. Taj savez trebao bi pomoći Australiji da dobije nuklearne podmornice. Mnogi analitičari smatraju da je ovo prikaz kako se Washington okrenuo od borbe s oružanim grupama na Bliskom istoku prema politici moći i zastrašivanju Pekinga.
Bidenova strategija prema Kini, iako nije još jasno artikulirana, usmjerena je na tome da SAD ostane dominantna sila u Indo-Pacifiku. Zbog toga su i napravljena nova savezništva, a sigurnost Tajvana je postala američki interes. Scenarij iz noćne more je taj da Kina pokuša preuzeti Tajvan, čime bi SAD morao stati u obranu otoka. Inače dobro je poznata činjenica da gdje se pojave Ameri tu trava više ne raste. Nisam ratni stratega, nisam ni političar a ni analitičar… ali sigurna sam da bi Ukrajina i Rusija već potpisale nekakav sporazum, da nije bilo zapada.
Zašto je bitno osvijestiti da rat u Ukrajini nije jedini? Zato što je ključno potražiti ono što se uporno ponavlja u većini sukoba (gdje postoji ekonomski interes!), a to je SAD.
Jako sam se glasno nasmijala kada su Ameri Rusima držali misu o humanosti. Amerikanci su u zračnim napadima bespilotnim letjelicama na Irak, Afganistan i Siriju pobili na tisuće civila i, citiram: ‘Pogreške se događaju, učimo iz njih‘ je jedino što su na to imali za reći. Pazite sad ovo, ni za jedan napad s civilnim žrtvama nije provedena nikakva disciplinska mjera! Jeste li znali za napad na Ramadi kada je 2015. “muškarac koji vuče težak predmet” bio zapravo muškarac koji drži dijete, i da je taj “težak objekt” ubijen u napadu? Priznajte da niste imali pojma.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ja ne spavam mirno. Brine me samo što postoji realna šansa da sve ode u 3 pm i da smo već sutra svi akteri i žrtve Trećeg Svjetskog Rata – možda vam zvuči suludo, ali povijest je pokazala da je svaki rat ”glupo” (i nepotrebno!) započeo. Gledam i čitam svaki dan o napadima u Ukrajini i ježim se što ti sve ti ljudi prolaze. Bit ću korektna i neću navoditi što sve neonacisti u Ukrajini rade jer vjerujem da su sve te grupacije samo nekakve glasne manjine – kao što to inače i biva.
Ja najviše patim i plačem zbog djece. Snažnije grlim svoju curicu. I dalje živim, vodim dijete u vrtić, odlazim na posao, stavljam ručak na stol…ali dok sve to radim, u mojim mislima su stalno slike bolesne djece u podrumima, slike djece koja sama prelaze granicu, slike mrtve djece na kolnicima… Ne mogu se smijati i veseliti kao da se ništa ne događa oko mene. Ne mogu skrolati kroz ove društvene mreže ples za zvijezdama, oglase za pseću hranu i rat u istoj jedinici sekunde… Ne želim se izolirati od svega ovoga i reći ”Ne tiče me se, to nije moj rat.”
Svaki je rat naš rat jer u svakom od tih sukoba samo nevini ginu i pate.
Pišem jer jedino ovo oružje imam.
U mislima sam sa svim majkama koje strepe za život svoje djece, kako u Ukrajini, tako i šire.
