Trenutno sam u fazi za mene još ranog postpartuma i dok je još sve koliko toliko „svježe“ želim svoje misli i svoje iskustvo drugog poroda opisati na papiru kako bih dijeljenjem svoje priče proširila svijest o dobrim i manje dobrim stranama poroda broj dva.
Neki osjećaji s prvog poroda u meni su ostali zauvijek zabilježeni, kao onaj kad sam primila svoje prvo dijete u naručje – dobro se sjećam tog trenutka kad je bila na mojim prsima, njenih plavičastih prstića, i velikih, ja bih rekla napaćenih okica. Nažalost, radi adrenalina, radi svih pomiješanih osjećaja i cijelog prvog iskustava dosta toga se ne sjećam i zato mi je želja bila kod drugog poroda da budem, ako ikako bude moguće, prisutna i svjesna svega, koliko god je to moguće.
Sada, drugi puta, u neke stvari sam bila apsolutno sigurna i bila sam puno više svjesna svojih mogućnosti jer sam slušala svoje tijelo. Nekoliko dana prije poroda sam imala neobičan osjećaj u sebi i dojam da je taj dan skroz blizu.
Najviše mi je bilo žao što sam postajala svjesna da moj doktor neće moći biti uz mene ako se taj dan dogodi kad on ne bude bio dostupan, ali sam se ‘pomirila’ da će biti onako kako bude moralo biti s doktorima i bolnicom, a na sve drugo na što ja mogu utjecati gledat ću pozitivno. I upravo se u tom mom razmišljanju dogodio ‘KLIK’ – kontrola trudova i poroda koja je u mojoj moći. Pokušala sam se fokusirati na to i biti svjesna svega što će doprinijeti ‘lakšem’ porodu.
Jutro prije poroda kad sam se probudila znala sam da će sve uskoro krenuti i da se psihički trebam pripremiti na još jednom enormnu bol koja će rezultirati pozitivnim ishodom.
S obzirom na prvo iskustvo urednog poroda i svih ‘nuspojava’ s kojima sam se suočila nakon njega, znala sam da treba vremena za pripremiti um i tijelo na ono što će proći (fizičke posljedice poroda) i onoga na što ja mogu utjecati – psihičko stanje za vrijeme poroda i u postpartumu.
Znam da je svaki porod drugačiji i znala sam da neću doživjeti svoj drugi porod jednako kao prvi, ali naravno, iskustvo prvog poroda te upozna s pripremom i samim porodom. Stoga sam poznavala otprilike redoslijed koji će slijediti kad dođem u bolnicu. Također, iskustvo prvog poroda me upoznalo kako prepoznati signale koje ti tijelo šalje i ono najbitnije – tvoje šesto čulo, odnosno ono što predosjećaš – uvijek treba slušati i ići za svojim instinktima.
U mom slučaju, kada sam prepoznala to jutro da se porod bliži krenula sam raditi sve što mi je godilo kako bih potaknula trudove i bila spremna za odlazak u bolnicu. Odnosno, pokušala sam se opustiti i uživati u tuširanju, u šetnji i najviše u toplini svog doma. Nekih pretjerano vidljivih znakova početka poroda nije bilo do same večeri, ali od samog jutra sam imala taj neki osjećaj da je vrijeme kada ću upoznati svoje drugo malo čudo vrlo blizu. Tu večer sam lagano večerala i pila puno vode, te sam disala ‘punim’ plućima i osluškivala da trudovi dolaze.
Znam da to zvuči neobično i možda nekima nevjerojatno za prepoznati, ali osjećaj skorog poroda u meni je bio toliko snažan i moćan da sam odlučila upijati tada svaki trenutak i fokusirati se na ono što dolazi.
O samim trudovima i ‘prolasku’ kroz njih puno sam čitala od žena koje drže tečajeve za porod i najbolje što sam pročitala je usporedba poroda s penjanjem na planinu – u samom početku ti je iznimno teško krenuti i svaki korak je težak sam za sebe, ali kako se penješ prema vrhu postaje sve teže i svjestan si da će biti još teže jer vrh planine je daleko…ali znaš da se moraš popeti na vrh da bi doživio osjećaj koji samo tamo možeš doživjeti – primanje svog djeteta u naručje.
I tom usporedbom penjanja na planinu i osvajanja planinskog vrha kako bih došla do kraja poroda sam se vodila od samog početka pa sve do kraja.
U bolnicu sam došla kada su trudovi bili na 411 (sve o Požuri polako: Kako znati kada krenuti u rodilište možete pročitati na stranici lele.hr) a to znači: kada su se trudovi bili na otprilike 4 minute razmaka i kada su trajali jednu punu minutu, te kada je to trajalo duže od sat vremena.
Suprug i ja smo tada krenuli prema bolnici i nadali se da će on moći biti prisutan na ovom porodu jednako kao što je bio na prvom. I želja nam se ostvarila – on je bio uz mene kad mi je bilo najpotrebnije. Sjećam se koliko smo bili sretni radi njegovog prisustva na prvom porodu i posebno se sjećam koliko sam stisnula u jednom trenutku njegovu ruku na što mi je kasnije rekao da je imao osjećaj da mu je puknula tada neka kost. Upravo zbog te snage i moći koju žena dobije u trenucima poroda suprug mi je rekao da me gleda skroz drugim očima nakon tog iskustva. Sada, nakon drugog poroda i njegovog ponovnog prisustva u tom posebnom životnom trenutku rekao mi je da sam njegova boginja. Naravno da se nasmijem kad god mi to kaže, ali naravno i da sam jako zahvalna i sretna što je bio tada uz mene kada sam bila najranjivija i najnezaštićenija u svom životu.
Kada smo došli u bolnicu na porod nisam bila sigurna je li dolazak bio uranjen i koliko dugo ću se ‘mučiti’, a nakon pregleda i komentara da još neko vrijeme neće ništa biti obuzeli su me negativni osjećaji. To ‘neće ništa biti’ se odvilo u roku 2h i samo još jednom sam sama sebi dokazala da treba ići za svojim unutarnjim glasom jer nitko bolje od tebe same ne može znati što osjećaš. Osim supruga, ovaj puta je bila divna babica uz mene koju sam pokušavala slušati i slijediti njene upute jer sam bila svjesna da što se više koncentriram na njene riječi prije će bol proći i porod doći do svog vrhunca – tako da slušati stručno osoblje u takvim trenucima za mene se definitivno isplatilo.
Neki trenuci ovog poroda su sigurno bili drugačiji u odnosu na prvi porod, ali sam bila sigurnija u sebe i svoje postupke tijekom trudova i vjerujem da su ti pozitivni osjećaji doprinijeli uspješnom porodu. Nažalost, nisam imala sreću da na samom porodu bude moj doktor koji je vodio moju trudnoću i na neke postupke sam ostala iznenađena, jer ipak u 21. stoljeću i mogućnostima koje nam medicina danas pruža ne mogu vjerovati da medicinsko osoblje ne učini sve što je u njihovoj moći kako bi ublažilo bolove žene koja rađa i donosi novi život na svijet.
Nadam se da će se podići svijest o potrebi izmjene medicinskog tretmana u korist rodilja kao što je npr. mogućnost rađanja u uspravnom položaju ili pravo na dobivanje injekcije za ublažavanje bolova kod šivanja ‘na živo’, te da se na takvim postupcima i medicinskom materijalu neće štedjeti!
Uvijek je u konačnici poroda najvažnije da on dobro prođe i za bebu, i za majku; ali danas se puno priča i puno više zna o prednostima i nedostacima svih zahvata na porođaju, stoga treba znati i kako donijeti informiranu odluku u rodilištu i znati se postaviti pred medicinskim osobljem u tako ranjivom trenutku.
Moje iskustvo drugog poroda smatram pozitivnim prije svega jer sam slušala svoj unutarnji glas i pratila svoje tijelo, zatim jer je suprug bio uz mene i na svoj način ohrabrivao me u najtežim trudovima i zato što sam imala dobru i mladu babicu uz koju sam mogla kretati se skoro do samog kraja poroda i koja mi je svojim savjetima pomogla da se sve sretno završi.
Osim sretnog poroda vrlo bitno je osjećati se sretno i zadovoljno u postpartumu, i ako i postoje traume poroda treba ih liječiti i pričati o njima jer dijeljenjem iskustva postaju nečija podrška i pomoć.
Kućni porod je nešto najbolje što mi se dogodilo – Supermame
Foto: unsplash.com
