Jelena Šebešćen Lucić s drugim je porodom doživjela transformaciju koja ju je potpuno ogolila i pomogla da otkrije neku novu “staru” sebe. Napustila je karijeru korporativne pravnice, a danas osnažuje žene te im pomaže da otkriju boginju u sebi.
Kažu da kad se rodi beba, rodi se i majka – osoba koja do tad nije postojala. No, svejedno svi od te nove osobe očekuju da nakon roditeljskog dopusta nastavi živjeti i raditi kao ranije (uz gomilu dodatnih obveza koje majčinstvo sa sobom nosi, naravno). Ali, što ako to za nju više nije moguće ili bar nije prihvatljivo?
Što ako je ta promjena izmijenila sam identitet žene koja je sada i majka?
Upravo to se dogodilo meni, naročito nakon drugog kućnog poroda. Istinski vjerujem da je porod za žene inicijacija, a kako Tomislav Budak piše, svaka neuspjela inicijacija je zapravo trauma. To je za mene bio moj prvi, bolnički porod – osnažujuće, ali i traumatično iskustvo – znala sam tko više nisam, ali mi nije još bilo skroz jasno tko jesam. Vratila sam se onome što sam bila i ostavila promišljanje o tome za neke sretnije dane. Drugi, kućni porod je za mene bio uspješna inicijacija i sada sam jasno znala i osjećala, na razini svake stanice, što je to što ja jesam.
Teško je to opisati, tu novootkrivenu ženstvenost koja se aktivirala u meni na razini svake stanice, koja se prelijevala iz mene i htjela van u svijet.
Nisam mogla zamisliti vratiti se starom načinu života jer je to sad bio neki bivši život u kojem se ne prepoznajem. Vratiti se uspješnoj i dotad voljenoj i željenoj karijeri korporativne pravnice bilo bi za mene kao ostanak s partnerom kojeg više ne volim i s kojim nemam ništa zajedničko samo zbog financijske sigurnosti. Dakle, apsolutno neprihvatljivo.
Kako natrag nije bila opcija, jedina opcija je bila naprijed, u nepoznato, u poduzetništvo i samozaposlenje. I da, bilo je (i još uvijek je) zastrašujuće, ali i uzbudljivo. Vjerojatno je ta “nova ja” zapravo samo neka pradavna “stara ja”, potisnuta i zaboravljena pa ponovo pronađena kada su svi ostali konstrukti pali kao kula od karata u tom ogoljujućem procesu majčinstva (jer to je zaista proces, a ne događaj).
Marisa Peer, poznata britanska hipnoterapeutica, kaže da ako želimo znati koja je naša zona genijalnosti moramo se sjetiti što smo najviše voljeli raditi u periodu od šeste do dvanaeste godine – ja sam tada bila tipični introvert koji čita knjigu za knjigom i slika, crta, lijepi mozaike i tome slično. U tom smislu je moj novi posao zaista povratak sebi. Dio priče je svakako sloboda i fleksibilnost, više vremena za djecu i kvalitetno provedeno vrijeme s njima, ali lagala bih kada bi rekla da sam to napravila zbog djece, a ne zbog sebe. Djeca zaista jesu naši najveći učitelji jer kao psi “nanjuše” i pritisnu svaki gumb na koji smo odavno stavile naljepnicu “ne diraj” i sakrile ga ispod tepiha, ali ono što me iznenadilo je koliko je vlastiti posao sličan djetetu, koliko te tjera da radiš na sebi! Na primjer, čak me ni djeca nisu toliko uspješno izliječila od perfekcionizma kao vlastiti posao u kojem sam se morala vrlo brzo prebaciti na “završeno je bolje nego savršeno” mindset jer inače ne bih nikad ništa isporučila u roku.
Znam da su mnoge mame u onoj fazi u kojoj sam ja bila nakon prvog djeteta – znaju što više nisu i što više ne žele, ali nemaju jasnu sliku o tome što jesu i što žele pa se vraćaju na staro jer treba od nečega živjeti, plaćati kredite i sl. Uz sve to ostane jako malo slobodnog vremena za promišljanje o novom identitetu pa on ostane negdje zakopan i čeka bolje dane koji možda nikad neće doći što je šteta. I obično znači život pun neispunjene čežnje za samim sobom. To neće nikada samo od sebe nestati jer kako je pjesnik Rumi napisao – ono što želiš, želi tebe još više.
Pa kako doći do odgovora? Treba slušati intuiciju koja ti cijeli život nježno šapće, ali je racionalni, ego um puno glasniji pa ju najčešće ni ne čujemo. To je onaj tiši glas kad pričaš sama sa sobom, a najčešće se javlja kao osjećaj – kad osjetiš leptiriće u trbuhu ili veliko uzbuđenje oko neke ideje prije nego što racionalni um preuzme sa svojim “ma daj ne sanjari, saberi se, imaš posla” obrascima. Trik je u tome da se intuicija može uvježbati kao mišić – što je više prepoznaješ i slušaš, to je ona jasnija i glasnija. Postoje jednostavni i učinkoviti načini za razgovor s tim dijelom sebe koji već zna što jesmo i što ćemo tek biti (ako si dozvolimo). Postoje alati i procedure koji ti mogu pomoći na samom početku – npr. pisanje dnevnika odmah nakon buđenja ili nakon meditacije na temu pitanja na koja tražiš odgovor. Druga odlična metoda je izvlačenje karata s porukama. Ili korištenje viska za “da” i “ne” pitanja. Treba napomenuti da je vrlo malo vjerojatno da ćeš odmah dobiti jasnu sliku svega – to su više suptilna, korak po korak usmjeravanja koja te nakon nekog vremena dovedu do cilja koji ti na početku još nije jasan. Zato je važno imati vjeru u proces. Nakon nekog vremena nisu više potrebni nikakvi alati, samo tišina – pitaš, dobiješ odgovor, poduzmeš akciju! Bez obzira na to što se ego buni jer je ta akcija izlazak izvan zone komfora, a zadatak ega je da nas čuva od nepoznatog.
Moja prva metoda u konkretnom procesu je bio rad s Goddess Guidance Oracle Cards špilom karata. Na samom početku sam stalno izvlačila boginju Sarasvati čija je poruka bila vrlo jasna: “go into arts”. Kao što nije teško žabu natjerati u vodu, tako sam se i ja rado vratila svom likovnom hobiju, ali bez jasne slike o tome da bi taj hobi mogao biti novi posao (iako sam na pitanje hoću li se vratiti na posao uvijek dobivala odgovor “ne”, ali mi je to tada bilo zaista teško povjerovati). Spojila sam umjetnost sa svojom strašću za promišljenim, personaliziranim, pomno usklađenim poklonima, a kako sam tad bila okružena bebama sa svih strana, počela sam oslikavati i puniti drvene kutije kao poklon za babinje – nazvala sam ih BabyBox by J. i otvorila istoimeni profil na Instagramu i Facebooku bez ikakvog znanja, plana i sl. S vremenom je moja intuicija postala toliko glasna da se javljala čim bi npr. sjela i dojila – samo bi mi se pojavile slike u glavi, nove ideje uz jasne upute kao npr. “sad napravi kutije za žene”. Tako je nastao BeautyBox i moj obrt Škatula. Sa zadnjom uputom: “sad napravi oltare za meditaciju” sam najviše odugovlačila jer iako od kad znam za sebe meditiram, volim kristale, svijeće, mirisne štapiće i sve s tim u vezi, to je bio intimni dio mene samo za mene. Izaći s tim u svijet, znajući da će pola ljudi koje znam zakolutati očima (u najboljem slučaju) je bilo zastrašujuće. No, reakcije žena koje su dobile svoje oltare i često uz suze komentirale kako predstavlja njihovu srž, kao i sinkroniciteti s tim u vezi (npr. oltar koji sam izradila je identičan njezinom zaslonu na laptopu) jasno su mi pokazivali da bi čuvati to za sebe bilo sebično. Postalo mi je jasno da je taj oltar ženi podrška na putu otkrivanja boginje u sebi i da joj ja na tom putu mogu pomoći, a ako mogu, onda bi i trebala. Osim toga, znala sam da je upravo to taj novi identitet do kojeg sam vođena polako, korak po korak. Iskreno, da sam na početku ovog svog puta čula glas koji bi mi rekao “tvoja misija je da radiš personalizirane, kanalizirane oltare za meditaciju posvećene boginjama koje su viši aspekt žene za koju ih radiš i od toga ćeš živjeti” samo bi se nasmijala , rekla “ma da, naravno, baš ja” i ignorirala to. Ovako nisam, i tako je nastao GoddessBox.
Ja sam samouka umjetnica što u današnje doba online tečajeva i ne predstavlja neki problem, ali mi je svejedno trebalo dosta vremena da se uopće počnem tako zvati i da opis na poslovnim profilima promijenim iz “giftshop” u “artist” i stojim iza toga, ali nazvati se “channel artist” je bio još teži korak dalje. Iako sam znala da je to zaista ono što radim, moj štreberski mindset i sindrom uljeza (koji je nažalost čest kod nas žena) si to nije dozvolio obznaniti dok se nisam i službeno certificirala kao channel iliti medij. Tu moj rad na sebi ne prestaje jer znam da ženama treba daljnja podrška u korištenju spomenutih alata i u povratku nama prirodnijem, cikličnom življenju.
Oltar u kutiji je jedinstveni proizvod do kojeg sam isto došla uz pomoć svoje djece. Naime, kada sam postala mama, brzo sam shvatila da djeca vole istraživati i diraju sve do čega mogu doći ili da kažem – ništa im nije sveto! Bila sam prisiljena sve što je meni sveto spremiti u kutiju i izvan njihovog dohvata. Tada je to za mene bila obična kartonska kutija od Mozart torte. No čak i uz takvu kutiju sam ubrzo uvidjela mnoge prednosti oltara u kutiji:
– zaštićen je od znatiželjnih pogleda i dodira pa time puno intimniji, samo tvoj
– može se lako prenositi u bilo koju prostoriju pa čak i ponijeti u šumu, na brod, na putovanje i sl.
– kristali, karte i ostalo što se u njemu čuva utječu međusobno jedni na druge i sve skupa postaje koncentriranije tako da svaki put kad ga otvorim, zapljusne me val predivnog mirisa i osjećaj mira koji me u sekundi vodi natrag sebi
– izvana je prekrasan i posvećen arhetipu koji ti je najpotrebniji, a čim digneš poklopac i vidiš citat ili sliku s unutarnje strane, već si automatski u toj energiji.
To nije samo lijepa kutija puna alata za jačanje intuicije – radi se o stvaranju vremena za sebe, uspostavljanju selfcare rituala koji nisu samo površna briga o vanjskom tijelu već otkrivanje sebe i svog jedinstvenog puta u svijetu.
Smatram da je naša budućnost upravo biznis i leadership na ženski, intuitivni način, na dobrobit svih uključenih i zato je važno da se svaka od nas sjeti svoje zone genijalnosti i podijeli je sa svijetom.
Instagram: Goddess Altar Box
Facebook: Goddess Box
Fotografije: Marija Kordić – Orda’s photography
Kućni porod je nešto najbolje što mi se dogodilo – Supermame
