Postpartum i sve kroz što jedna majka i žena prolazi nakon poroda još je uvijek tema o kojoj se nedovoljno zna i priča. Projekt “Ovo je postpartum”, nastao u suradnji s fotografkinjom Anom Surač za Supermame Magazin, prikazuje realnu i iskrenu stranu majčinstva.
(Tekst je originalno objavljen u svibanjskom broju Supermame Magazina, a možete ga preuzeti OVDJE.)
Neprospavane noći, hormoni, postporođajna depresija, usamljenost, umor, nedostatak podrške i nerealna očekivanja okoline najčešći su problemi s kojima se susreću majke. Daleko je to od onih idealnih slika koje smo navikli gledati u časopisima i na društvenim mrežama (iako, naravno, ima i onih divnih trenutaka zbog kojih je cijelo putovanje lakše).
Ne kaže se uzalud da se rođenjem djeteta rađa i majka. Osim fizičkih promjena, žena doživljava kompletnu transformaciju vlastitog identiteta, vrlo često prepuštena sama sebi i bez ikakve podrške.
Gradeći godinama zajednicu žena i majki, te također iz našeg osobnog iskustva majčinstva, vrlo dobro znamo koliko je bitno otvoreno pričati o ovakvim temama. Puno je lakše kad imaš s nekim podijeliti kako se osjećaš.
Puno je lakše kad znaš da nisi sama. Puno je lakše kad znaš i vidiš da je to kroz što trenutno prolaziš sasvim normalno.
Zato smo uvijek težile i još uvijek težimo tome da pokažemo majčinstvo kakvo zaista je i da dijelimo priče i iskustva stvarnih žena.
S projektom “Ovo je postpartum” želimo ići korak dalje.
Fotografkinja Ana Surač (Stoodio Soo) pomogla nam je da to i ostvarimo. A kako je uopće došla na ideju i koji je cilj projekta ispričala nam je u ovom intervjuu.
sve što nisam znala o postpartumu
O foto projektu ”satkano od ljubavi” sam počela prvi put razmišljati nedugo nakon povratka s obuke za postpartum doule. Obzirom da je na obuci bila velika zajednica žena, slušala sam njihova iskustva o postpartumu i shvatila sam kako sam i sama toliko puta ranije, u najboljoj namjeri, izgovarala potpuno neprikladne rečenice. Postavljala sam pitanja kojima sam, realno, samo odmagala majkama u postpartumu.
Nije se tu skrivala nikakva loša namjera, jednostavno smo tako ”naučeni”. Automatizmom pitamo neke stvari, automatizmom dolazimo vidjeti bebu – što je da se razumijemo – potpuno prirodno, ali sam shvatila da sam i sama često bila ta koja je mamu učinila nevidljivom.
U trenutku kad je od mene najviše trebala da ju vidim, uistinu vidim, da ju pitam kako joj mogu pomoći i što mogu učiniti za nju. I da sam tu za nju. Zaista tu, spremna nositi s njom dio ”tereta” koji mi odluči prepustiti. Makar na kratko.
Ne znam je li ovo moje iskupljenje za sve situacije kad im nisam bila ono što sam mogla biti, kad i sama nisam najbolje razumjela, a mislila sam da razumijem.
Kad sam na svojoj stranici objavila post u kojem sam zamolila da mi se jave mame koje bi bile voljne stati pred objektiv bila sam uvjerena da mi se nitko neće javiti pa sam unaprijed ograničila projekt na tri modela, no dobila sam toliko upita u inbox da nisam mogla vjerovati. Bilo mi je odmah jasno da ovo neće biti neka usputna priča, nego ozbiljan projekt. Odlučila sam se malo bolje organizirati i uključiti više majki u ovaj projekt. Sad polako punim termine i javljam se i nekima koje sam prvotno morala odbiti zbog nedostatka vremena.
ono što sam naučila o postpartumu
Ja osobno, još uvijek nisam majka, i lagala bih kad bih rekla da znam kako postpartum izgleda. Nemam pojma, budimo realni! Ne znam ni kako bih to ja. Ono što znam je da je svaki postpartum drugačiji. I da nema univerzalnog pravila kako bi se nešto trebalo ili moralo. Svaka majka nosi svoje strahove, svoje rane, svoja iskustva, svoje nade, svoje snage…i svaka majka je drugačija. Svakoj utjehu pruža nešto drugo. Svaka ima svoj životni ritam, svoje potrebe, i nema svaka jednaku podršku od okoline. Na kraju krajeva, svaka je prošla i potpuno drugačije iskustvo poroda.
Raduje me što su majke koje sam dosad fotografirala bile voljne napisati priču o svom postpartumu i podijeliti sa mnom – sa svima nama, svoje iskustvo tako da će fotografije biti popraćene tekstom, u nekoliko nastavaka.
fotografiranje postpartuma
Ono što mene, naravno, brine prilikom svakog odlaska kod mame koju fotografiram je hoću li joj moći stvoriti dovoljno siguran prostor u kojem će se osjećati ugodno i prihvaćeno. Obično prvo telefonski sve iskomuniciramo, postavimo osobne granice – no ja ih uvijek volim rado ponoviti na licu mjesta.
Potpuno shvaćam da postoji šansa da će mama pristati na sve moje ideje kad ih čuje telefonski, ali taj dan kad je fotkanje je možda baš jedan od onih teških dana. Možda beba ima skok u razvoju, možda je iza njih neprospavana noć, možda se osjeća loše u svojoj koži, možda je gladna, možda se još nije stigla ni umiti, možda postoji ”1001 možda” koji joj u tom trenutku ne dozvoljava da se opusti. Onda malo sjednemo, bez pritiska, bez fotoparata, bez ”moranja”. Malo razgovaramo, malo se bolje upoznamo i krenemo s fotkanjem. Toliko sam zahvalna svakoj mami koja je do sad već stala ispred objektiva i svakoj koja će to tek učiniti.
Svaki put me iznova iznenadi ranjivost i snaga koje ”dijele pozornicu”. U isto vrijeme dvije jednako snažne i jednako važne emocije.
Što se očekivanja tiče – trudim se ići u nova iskustva bez previše očekivanja. Kako treba biti – bit će.
No iznenadi me svaki put to da je ta ljubav i povezanost skoro opipljiva. Opipljiva, a često nemoguća za opisati. Volim promatrati način na koji mame komuniciraju sa svojom bebom…ne samo riječima nego i pogledom iz kojeg izviruje briga i nježnost. Obori me s nogu svaki put kad se mami usne razvuku u blagi osmijeh kad dodirnu bebi ručicu ili stopalo. Iako sam tamo prisutna, u tom trenutku postoje samo mama i njena beba. Kao da imam uvid u paralelni svemir u kojem je ljubav jača od svega. U kojem je sve obojano upravo tom ljubavlju.
snažne emocije
Svjedočiti ženi koja stoji ispred mene – ženi koja prihvaća sve ono što joj je do jučer bilo možda nezamislivo prihvatiti – to je jako moćno.
Ta suptilna energija u kojoj je ona potpuno prisutna u svom tijelu, tijelu koje je drugačije nego što je bilo prije trudnoće i u trudnoći, ta jasnoća, mudrost i zrelost koju nosi u sebi – posebno je imati priliku dokumentirati takvo što. To je čast i privilegija. Pogotovo znajući da zajedno, tim fotografijama, tim pričama – možda olakšamo nekoj novoj mami. Možda nekoj mami koja se već godinama bori s lošom slikom o sebi – da prihvati svoje tijelo i da vidi ljepotu u njemu.
Kako mi je napisala mama koju sam prvu fotografirala (ujedno i model na ovim fotografijama): ”Promjene na tvom tijelu nisu cijena koju si platila nego bakšiš koji ti ostaje za odlično odrađen posao.”
To je nešto što mi se urezalo, vjerujem, za cijeli život.
nametnuti ideali ljepote
Živimo u vremenu kad je posebno izazovno, i ponekad zaista teško – zaboraviti na sve ideale ljepote koji nam se nameću, bilo direktno ili suptilno, bilo u časopisima ili kroz društvene mreže. Ja generalno prihvaćam svoje tijelo i zadovoljna sam izgledom, ali da ima dana (obično u pms-u kad me udare hormoni) kad bih ravnije zube, tanji struk, manje madeža ili da moje sijede zapravo to nisu – o da. Itekako. Mislim da nitko nije imun na to, bez obzira koliko radili na sebi i prihvaćanju sebe. Uvijek će postojati ono sutra kad će prihvaćanje svog tijela biti malo teže nego danas ili jučer. Ali to je tema o kojoj se srećom piše sve više i više.
