Dosta vremena je prošlo od mog babinja i od perioda kada su nam dolazili najbliži i najmiliji ljudi vidjeti našu bebu. Ali nekako i sada, 4 i pol mjeseca poslije poroda želim izraziti koliko je bitno biti obazriv i nježan prema ženi koja rađa novi život. U početku me bilo jako strah tog sada već pomalo zaboravljenog virusa i kako ćemo se nas dvije nositi s njim ako nas netko zarazi. Ali zaista, svi su bili razumni i shvaćali moj strah, te sam ih na kraju i nagovarala da nam dođu jer mi je dosta bilo izolacije i samoće. Od svih su me najviše kao i u prvom babinju ‘tetošile’ moja mama i svekrva, a pod tim najviše mislim na skuhano svakodnevno toplo jelo – mislim da je to br. 1 koji će svaka rodilja reći da bi htjela imati dok se ne vrati neka stara rutina s pripremom jela. Druga stvar koja mene oduvijek oduševljava su ti neki mali znakovi pažnje kao što je npr. poruka s pitanjem: Kako ste? ili cvijeće koje najviše volim, ili čaj za dojilje, a pogotovo pivo (za sve koji to još ne znaju pivo potiče laktaciju, a moj favorit je uvijek radler).
Posebno dragi su mi oni ljudi koji dođu kod nas s djecom i toliko se u razgovoru opustimo da se u nekom trenutku pitamo: „A gdje su djeca?“. Ti ljudi koji imaju podjednako malu djecu kao mi, oni najbolje znaju što mogu očekivati kad dođu kod obitelji s tek rođenom bebom i 5-godišnjakinjom. Oni razumiju da je 1h-2h maksimum koji mama i nova beba mogu podnijeti u fokusiranosti i ‘imanja’ gostiju. A oni koji pri izlasku ponesu smeće do kontejnera (jer vreća sa smećem je uvijek puna, barem prljavih pelena) su definitivno gosti za poželjeti. Što pripremiti gostima, da li išta pripremiti, hoće si gosti moći sami skuhati kavu, hoće li doći najavljeni i u terminu koji odgovara onima kod kojih dolaze, i još mnoge takve situacije smo prošli i s prvom, i sada s drugom kćeri, i znali smo što od koga otprilike možemo očekivati.
Jedino što mogu reći da je lakše kada postaviš granice i ne grizeš se zbog njih.
Ja sam nekako u ovoj zadnjoj trudnoći odlučila postavljati granice tamo gdje mogu, pronaći način da kažem što mislim, a da pritom ne uvrijedim nekog i zašutjeti tamo gdje bilo kakva riječ nema smisla. Još uvijek radim na ovome: ne gristi se nakon što postaviš granice! To je proces koji ću nadam se s vremenom usvojiti i znati primijeniti u svom životu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Ono što mogu reći o postavljanju granica je da one mijenjaju život na bolje i čine ga jednostavnijim i boljim. Moja životna filozofija je postala ta da živim u ovom trenutku i samo njega imam – kako ću ga iskoristiti i koliko ću živjeti u ovom, sadašnjem trenutku ovisi isključivo o meni. Ja sam ta koja biram u kojem društvu i koliko ću vremena provoditi s kim i ako se okružim ljudima koji odašilju pozitivnu vibru i ‘izvlače’ iz mene samo ono najbolje, onda i mogu biti najbolja verzija sebe u sadašnjem trenutku. Prema ovim mojim filozofijama koje pokušavam prakticirati u zadnje vrijeme dosta su me usmjerile knjige koje čitam i neki događaji koji su me ‘uzdrmali’ do te mjere da sam se zapitala što, s kime i kako to činim, te ima li to sve skupa za mene nekog smisla.
Ono što za mene posebno ima smisla u današnje vrijeme je razumijevanje drugih i poštivanje njihovih osjećaja. A ono što za mene nema smisla je upiranje prstom jedna u drugu i nepodržavanje svoje supatnice.
Jedna takva tema o kojoj nažalost u zadnje vrijeme slušam komentare, i to uglavnom negativne je dojenje u javnosti. Osobno mi je problem što bi se u narodu reklo’ izbaciti cicu i dati djetetu njegovo jelo bez da se prekrivam, da osjećam stid i osjećaj da su svi pogledi na mene usmjereni. Ali toliko smatram to famozno dojenje u javnosti prirodnim činom i ni na koji način ne smatram da bi žena koja doji svoje dijete trebala prekrivati se i ne dati svome djetetu cicu u javnosti.
Prošli vikend se dogodila jedna situacija koja me potaknula na razmišljanje o tome koliko je bitno poštivati tuđe granice i društveno odobravati jedan takav čin kao što je dojenje u javnosti! Pitam se zašto je toliko nenormalno da žena doji u javnosti, te mislim da moj stid i nelagoda proizlazi iz komentara koje sam čula! Mislim da to čak ne smeta muškarcima i da su oni ti koji će puno manje komentirati, za razliku od žena koje gotovo uvijek imaju problem s otkrivenom cicom u javnosti – i to cicom koja hrani ili umiruje dijete! Ta situacija od prošlog vikenda je bila glad mog djeteta i pokušaj mene da sasvim normalno ponudim djetetu jesti, ali ja se jednostavno nisam mogla opustiti i dijete je naravno osjetilo moju nervozu – a dojenje je završilo u autu, dalje od očiju javnosti. I onda kad sam se vratila iz auta sa svojom bebicom starom četiri mjeseca koja isključivo cica ugledala sam ženu koja doji malo veće dijete i čini to tako prirodno i opušteno. U tom trenutku sam pomislila – jedva čekam da se ja ovako prirodno i opušteno osjećam i ne razmišljam što će netko drugi reći, jer uvijek će netko imati nešto za reći o dojenju u javnosti.
Tako da ono što želim poručiti svima, i dojiljama, i onima koje svoju djecu hrane na bilo koji drugi način – bitno je to međusobno razumijevanje i odobravanje, za svaku majku i ženu bitno je da ono što čini bude prihvaćeno u društvu u kojem živimo. A na nama je da mi, koji smo dio tog društva, mijenjamo ga na bolje i budemo podrška jedna drugoj, te da zadržimo ponekad svoje mišljenje za sebe i da poštujemo tuđe granice!
