Strah je vrag, kažu. I sve nas goni – u jednoj situaciji ili drugoj.
Kada sam prvi put vidjela da u Poreču možeš skočiti iz aviona u tandemu s instruktorom osjetila sam ogroman nalet uzbuđenja. Počela sam gledati YouTube videa svih mogućih skokova koje sam mogla pronaći. Uzbuđenje je samo raslo i nije stalo sve do nekoliko sati nakon samog skoka. A i onda se nastavilo javljati u naletima sjećanja i pregledavanja snimki.
Mjesec dana sam čekala da netko odluči ići sa mnom, ali nisam to dočekala. Iako su neki imali volju, trenutak za njih nije bio pravi. I tako sam rezervirala svoj skok za jedan lijepi petak na godišnjem odmoru. Dok sam pregledavala YouTube snimke bila sam jako hrabra – pa mogu ja to! Ali kad sam rezervirala… Mogu li stvarno?
Bojim se visine, jako. Kad se penjem stepenicama bez ograde ili dolazim uz bilo kakav rub bilo čega na visini, usporavam i počinjem se znojiti. Oprezno izbjegavam rubove, a izbjegavam i skokove u more na glavu. Imam problema s vratnom kralježnicom i sklona sam intenzivnim vrtoglavicama. Ako ne pazim na položaj vrata ili nagle pokrete vratom vrtoglavice mogu biti toliko jake da ne pomaže ništa osim strogog mirovanja i dvije tablete protiv mučnina u vožnji. Da, i u vožnji mi je slabo ako ne pazim – ja sam ono dijete koje je u autobusu uvijek sjedilo naprijed i disalo u škartoc. Zato uvijek imam par Dramina u novčaniku.
Zbog čega onda osjećam uzbuđenje kad pomislim na skok iz aviona s 4000 metara i minutom slobodnog pada pri brzini od 200 km/h? Razumom si nisam znala odgovoriti na to pitanje.
Ali u životu sam se naučila voditi intuicijom, barem za ovako velike odluke za koje su osjećaji intenzivni, i znala sam da to što osjećam nije za baciti – ja to moram napraviti.
Držala sam se dobro cijeli tjedan prije skoka. Uzbuđenje je stalno lagano bilo prisutno, a raslo je povremeno kada bih si dopustila vizualizirati skok. No noć prije skoka – horor. Sanjala sam da mi je dijete od 4 godine skočilo samo s padobranom – bez instruktora! Nervoza se nastavila ujutro. Kad sam ulovila trenutak samoće u kupaonici suze su odjednom potekle kao da je netko naglo upalio tuš na najjače. U nekoliko sekundi sve je iz mene izašlo, obrisala sam se i nastavila šminkati. Misli straha sam zaustavila, ali tijelo je sada samo reagiralo – nervozu više nisam mogla zaustaviti. Muž je išao sa mnom za doček i podršku, iako je po razini njegove nervoze više izgledalo kao da sam ja njemu podrška. Malo je reći da nije bio sretan što idem, ali nije me pokušavao odgovoriti i išao je sa mnom – to mi je bilo i više nego dovoljno.
Skoro niti u jednom trenutku me nije bilo strah da će nešto poći po zlu s padobranom, znala sam koliko su astronomski male šanse za to i odlučila sam vjerovati ljudima koji se time bave cijeli život. Moj strah je bio vezan samo uz moju reakciju – što ako se onesvijestim? Što ako povratim? Što ako dobijem napadaj panike? Što ako moj mozak i moje tijelo jednostavno nisu u stanju probaviti toliki nalet adrenalina?
Zakopala sam te misli duboko i čim sam došla na mjesto za prijavu dobar dio nervoze se otopio. Dobila sam kombinezon i naočale, a instruktor mi je objasnio sve što trebam znati vezano uz sam skok i položaj tijela u slobodnom padu. Krenuli smo avionom i onda sam prvi put pomislila – ok, ovo je najgora odluka koju sam donijela u životu. Pozlilo mi je već kod samog uzlijetanja. Ali povratka više nije bilo.
Kad se avion stabilizirao i došao na malo veću visinu ponovno sam se smirila. Vožnja je postala ugodna, a pogled prekrasan. No nije ni to dugo trajalo. Kako smo se bližili visini od 4000 metara, krenule su pripreme. Instruktor me zakačio za sebe i namjestila sam naočale. Ponovio mi je ukratko položaj tijela i bili smo spremni.
Vrata su se otvorila. A moje jedine riječi su bile “O shit.”
Hladni vjetar šibao je unutra. Dvojica padobranaca ispred mene su iskočila i nestala u sekundi kao da ih je zrak usisao. Instruktor me približio rubu i noge su mi sad već bile vani. Ali vremena za duboko disanje i smirivanje nije bilo. Na dva smo već bili u zraku.
Dok smo padali okrenuli smo se naopačke tako da sam u jednom trenutku vidjela avion iznad sebe. Počela sam vrištati iz petnih žila, uvjerena da ću se rasprsnuti od silnog straha koji me u tom trenutku preplavio. Ali onda smo se izravnali paralelno s tlom, dobila sam znak da raširim ruke i odjednom sam jasno vidjela svijet ispod sebe.
Teror koji sam osjećala par sekundi prije pretvorio se u najmagičniji trenutak koji sam osjetila u životu, a koji po intenzitetu mogu mjeriti jedino s rađanjem djeteta.
Prestrašeni izraz lica razvukao se u vjerojatno najveći osmijeh ikada. I dalje sam vrištala, ali sada od sreće. Bile su to sekunde potpunog prisustva u trenutku, bez ikakvih misli, briga i strahova. Will Smith opisao je to ovako: “In one second you realize that it’s the most blissful experience of your life – you are flying”. Ja nemam boljih riječi.
Ono što je Will nastavio dalje poanta je ove priče: “The lesson for me was, why were you scared in your bed the night before? What do you need that fear for? Everything up to the stepping out there’s actually no reason to be scared.” A onda kada konačno skočiš, vrlo brzo shvatiš da ti je to vjerojatno najbolje iskustvo u životu i straha više nema.
Nije li to na neki način priča života? Svačijeg života, ali pogotovo s djecom. Od trenutka od kad se dijete rodi stalno neke brige i strahovi. Ako ih nemaš ti kao mama, imaju ih drugi oko tebe. Ako ih nemaš za dijete, imaš ih za sebe – što ako to radim krivo? Što ako sam nešto propustila? Što ako nisam dovoljno dobra mama?
Oduvijek se trudim ne dopustiti brizi da me obuzima, da me nerealni strahovi “što ako ovo” i “što ako ono” zaustavljaju. Ali ponekad je to teško, čak i ako u glavi sve znaš. Isto kao što mi je bilo teško odgovoriti si na pitanje zašto idem skakati kad znam koliko sam limitirana i osjetljiva po pitanju mnogih stvari. Skok iz aviona natjera te da jako dobro zapamtiš što je strah i koliko je nepotreban – ne potpuno nepotreban, već u onoj mjeri u kojem smo ga mi u stanju proživljavati, a u kojoj nas koči da živimo punim plućima i dopustimo to isto drugima oko sebe. Natjera te da zapamtiš koliko je važno opustiti se s vremena na vrijeme i potpuno prepustiti kontrolu. Koliko si samo bolja mama kada radiš stvari za sebe.
Pa iako ne mislim da je ovo baš za svaku mamu, sigurna sam da ima onih kojima je to potrebno, kao što je meni bilo potrebno. Zapravo do samog skoka nisam ni shvaćala KOLIKO mi je bilo potrebno.
Doza hrabrosti koju sam dobila nemjerljiva je s ičim drugim što sam napravila u životu. Nije lako suočiti se s jednim od svojih najvećih strahova i prepustiti kontrolu drugome.
Potpuno vjerovati drugoj osobi (svojim životom!) veliki je izazov, a još veći izazov je u tome uživati. Nagrada u svemu tome je otpuštanje straha, u mom slučaju najviše onog straha koji imam otkad sam mama – straha za dijete, straha za svoje odnose, straha da nisam dovoljna, straha da ću izgubiti sebe. Kao i otpuštanje kontrole koju svakodnevno držim kako bih ostala mirna sa svojim djetetom, kako bih ispravno reagirala, kako se ne bih izderala, kako ne bih vrištala.
Svatko se s time nosi na svoj način, ovo je bio moj. Jer ako ništa drugo, u jednu stvar sam sigurna – svaka osoba, naročito mama, bi barem jednom u životu trebala moći vrištati iz petnih žila bez krivnje i još se nakon toga dobro ismijati.
Fotografija: unsplash.com
