Nedavno mi je jako draga prijateljica obznanila da je trudna. Za vas koji me znate, neću vam reći o kome je riječ, ali hajde da dotičnu osobu diskrecije radi, nazovemo Lukrecija. Ne jer to ima ikakve veze s njenim imenom, nego jer se meni to ime sviđa, a i da ubacim duh tajnovitosti u ovu (ne)napetu (ne)špijunsku priču.
U moru histerije i veselja koju ta objava nosi sa sobom, prisjetila sam se svoje nedavne trudnoće, stanja kojeg sam obožavala svakim zrncem svoga tijela. Silno sam voljela biti trudna. Bila sam naime, jedna od sretnica koje nisu patile od jutarnjih mučnina. A i jedna sam od onih koje čim test pokaže dvije crtice, ponosno izbace škembicu koju su njegovale i 6 mjeseci prije tog pozitivnog testa. Sve mi je bujalo u trudnoći: kosa, grudi, sise, nokti, dojke (pažljivi čitatelj će možda zamijetiti spisateljičinu opsesiju brežuljkastim naslagama masnog i žljezdanog tkiva na prsima). Osjećala sam se k’o božica putenosti punih 8 mjeseci. 9. mjesec koji, sve trudnice znaju, ne traje 30 nego 330 dana, se božica polagano, ali sigurno transformirala u nadrkanog kita. No kako ja volim upoznavati različite dijelove svoje osobnosti, prigrlila sam sebe i kao božicu i kao kita i uživala u tih 280 dana trudnoće (moja je beba već u maternici prigrlila pravila zemlje u kojoj će živjeti pa je pazila da ne ispadne nepristojna i zakasni).
Kad je napokon malo splasnulo uzbuđenje oko Đurđine trudnoće (ček, zajebala sam se, nije bila Đurđa nego Lukrecija…. Iako sad mi se i Đurđa nekako sviđa), počela su navirati i sjećanja na neke stvari koje nisam baš toliko obožavala dok sam bila trudna. Dobronamjerne savjete, nepažljive opaske prijatelja, članova familije, prolaznika… To davanje savjeta me doduše oduvijek malo kopkalo. Čemu naglašavanje tog pridjeva dobronamjeran? Nisu li svi savjeti dani u dobroj namjeri? Ili poznate nekoga tko će vam otvoreno reći: “Hej imam jedan divan zlonamjeran savjet koji bi ti mogao sjebat život pa daj da ga podijelim s tobom”?
Sve što mi je u trudnoći smetalo, ja sam se potrudila zapisati iz dva razloga:
1. Jer sam mazohist i zašto da si pod stare dane uskratim priliku sekiranja oko nečega što se dogodilo davne 2021.
2. Da me podsjeti da budem pažljivija prema trudnicama koje vozi emocionalni rollercoaster u danima kada i sama zaboravim kako je to biti trudna.
Ginekološki pregled koji počne s jednim hladnim službenim “Hajde da vidimo kuca li srce”. A zamisli sad da ginekolog/ica skače s tobom od sreće po ordinaciji, otvara domaću lozu koja se čuvala samo za tu posebnu priliku, poteže ne jednu, već odmah dvije tebi u čast (jer ti ne smiješ jer si trudna). Ok, možda sam malo ekstremna, naročito po pitanju rakije jer koliko trudnica dnevno prođe kroz ginekološku ordinaciju, doktora/icu bi već do podna na nosilima peljali na hitnu na triježnjenje. Ali bitno nam je s kojim ćemo stavom izaći iz ambulante. U danima kad je anksioznost naša nova najbolja prijateljica, svaka podrška i lijepa umirujuća riječ puno više znače od izreke poput “Još je vrlo rano, još ste u kritičnoj fazi”. Da, svi znamo da su prva tri mjeseca kritična, ali nešto može poći po zlu i u naredna tri mjeseca. Bogami i porod je iskustvo između života i smrti, a na kraju krajeva i ovaj život je takav da nitko iz njega neće izaći živ, htjeli mi to ili ne. I iako većina nas ne ide kroz život razmišljajući o tome hoće li nam se sutra nebo srušiti na glavu, u trudnoći nam ponekad treba ekstra doza milovanja riječima poput: “Nemojte se brinuti, sve će to biti ok”.
Čuvaj se/pazi se/polako/nemoj se naprezati/nemoj hodati po stepenicama/pusti tu vrećicu (u kojoj su dva jebena limuna i glavica salate) i još niz takvih bljezgarija izgovorenih obavezno zabrinutim tonom i razrogačenim očima, kao da smo si time što smo ostale trudne amputirale dio mozga koji je zadužen za nagon da se brinemo o sebi. Nisam išla okopavati polje trudna (iz očitog razloga jer se ne bavim poljoprivredom) niti sam skakala bungee-jumping, ali bila sam savršeno sposobna otići u kupovinu i potpuno sama donijeti doma 5 kila nektarina koje sam neko vrijeme manijakalno jela.
Pitanje o tome gdje planiraš roditi uz nezaobilazan”ah ne znam baš koliko ti je to pametna ideja” komentar. Ako planiraš roditi u bolnici ne valja jer mogli bi ti bez tvoje dozvole napraviti epiziotomiju. Porod u kući je opasan je i neodgovoran, kažu sve one koje nikad doma rodile nisu. U kadi ne valja, mokro je i nahladit ćeš bubrege ako se dugo namačeš, u šumi bi te mogao napasti medvjed… Kakav god porodni plan ti pripremila, uvijek će ti se naći neki ekspert da ga posere. U najboljoj namjeri, naravno.
To ćeš pojesti???? Ne valjda:
a) dimljenu ribu jer možeš dobiti listeriozu
b) plavu ribu jer se možeš otrovati živom
c) poširana jaja jer je Slavičina baba ’88. od njih dobila salmonelu.
Odjednom je svaka osoba s kojom si sjela nešto pojesti certificirani pre/postnatalni nutricionist koji se kvalificirao za prehranu tamo negdje prije rata. Drugog svjetskog, ne domovinskog.
Trbuhodirači! Bilo kuda, diranje trbuha svuda. Čim obznaniš da si trudna, trbuh ti postane javno dobro. Svi si daju za pravo da polože ruku na njega i čekaju da se beba pomakne. Iako si u prvom trimestru i imaš trbuščić jer si ga imala i prije nego si se popiškila na test i jer si se sinoć najela bureka. I onda u ključnom momentu ti zakrule crijeva, a Trbuhodirač se sav ozari jer se, zamisli, beba pomaknula! Burek se pomaknuo, ne beba!
Svjetsko natjecanje u pričanju porodnih horor priča
Živimo u društvu koje se hrani senzacionalizmom, a nema ništa senzacionalističko u sretnim pričama. Ostala trudna bez puno poteškoća, nije povratila nijednom svih 9 mjeseci i rodila nakon samo 4h trudova?? D-O-S-A-D-N-O. Ja sam ti Đurđa moja rađala 48h, ovaj moj je triput pao u nesvijest, od tiskanja su mi i bubnjići u uhu popucali! Eeeee to već može! I onda se uhvatiš kako samu sebe tješiš: “Ma dobro, meni valjda neće tako biti, posložena sam u glavi, a i vježbam jogu pa sam dosta fleksibilna”… Al javi se i crv sumnje koji se pita kako će ti dovraga sposobnost da napraviš stoj na glavi pomoći da istisneš dijete iz vagine! I šteta je učinjena! U tvoj balončić sreće uselio se strah i ti se počinješ pitati jesu li afirmacijske kartice doista bile potpuno iskrene prema tebi kad su te učile da je tvoje tijelo hram i da će tvoje dijete intuitivno naći izlaz iz tvog hrama. Dok dubiš na glavi, jasno.
Da bismo bile sposobne zanijeti i roditi potrebno je da se otvorimo na svim razinama: fizički, psihički i emotivno. I iako smatram da smo u životu sami odgovorni za kontrolu svojih emocija i reakcija, trudnoća se ipak s razlogom zove drugo stanje. Čak dok se fizički još nikakva promjena ne nazire, mi se mijenjamo i psihički i emotivno do te mjere da same sebe više ne prepoznajemo. I zato je dragi čitatelji/ce, lijepo biti pažljiv i pun razumijevanja prema trudnicama. A ako u brizi pretjerate, ne brinite, već će vam trudnica to dati do znanja. Poslati vas u pizdu materinu ili napisati kolumnu o tome nakon što rodi.
Foto: unsplash.com, pexels.com
avanture novopečene mame i njezine bebe – SUPERMAME
