Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam)
Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI.
Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“.
Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to.
Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena od žene stvorilo očekivanja da „drži obitelj na okupu“, „usrećuje svojeg muža“, „brine o djeci i odgaja ih“ i slično. Feminizam je pomalo pokrenuo promjenu gledišta na ulogu žene, no i dalje se repovi intenzivno osjete. Kada se razvedemo, žene u selu govore da nismo mogle zadržati svog čovjeka (već kada mislimo da je nešto naše, imamo problem). Kada dijete odabere put koji nismo zamislile, selo govori da nismo uspjele kao majke. Kada odlučimo da ne želimo imati više od jednog djeteta, rodbina se žali kako neće imati još jedno malo dijete u obitelji i smatraju nas sebičnom ženom (a svatko od nas je sebičan). Što god napravile, netko će uvijek imati ideju kako bismo mogle bolje. Ljudski um je vrlo kreativan.
Ono što nastojim ženama osvijestiti jest da sve radimo zbog sebe: da sebi budemo idealne žene pa onda majke i supruge. Samo što često padnemo u ideju da možemo ispuniti očekivanja drugih i tu dolazi do sagorijevanja.
Često nismo svjesne da nam je lakše biti u nesretnom odnosu nego izvan njega. Da ne bi selo pričalo, da se ne bismo upoznavale s novim muškarcima ili da ne bismo djeci trebale objašnjavati zašto mama i tata nisu više zajedno. No, iza svega toga jest naša vrijednost. Ako vjerujemo da vrijedimo, da nas okolina ne određuje, da zaslužujemo sreću, da ćemo se snaći jer smo hrabre i jake onda i mijenjamo okolnosti. Život je jedan. Frustracije su dobrodošle. Frustracije nas pokreću.
Sljedeći put kada pomislite da nešto morate ili da vas se ne čuje/ne cijeni, pitajte se što očekujete i je li to realno. Naše zamišljene ideje su dosta različite od onoga što vidimo. I dosta su različite od ideja drugih ljudi. Prije nego što osudite druge ili partnera, pitajte se zašto se bavite drugima, a ne sobom i svojim željama ili strahovima. Ljudi koji su nezadovoljni i nesretni najprije će uperiti prst u drugoga i prebaciti krivnju na sve oko sebe. Tako je lakše. Rad na sebi je najteži. Tamo smo najranjiviji. I mnogi se ne usude taknuti tamo. Zadiranje u sebe zahtijeva razotkrivanje, plakanje i promjenu. Zato je ponekad lakše staviti si teret majke koja je iscrpljena i supruge koja je neželjena. A oslobađajuće je shvatiti zašto smo ovdje gdje jesmo i što to nama znači te zašto ne mijenjamo ploču. Prebacuješ li ti krivnju?
Foto: unsplash.com
