Kad se roditelje pita što žele za svoje dijete, većinom odgovor bude: “Želim da je sretno.” I nema ništa pogrešno u toj želji…
Ma, zapravo. Sve je pogrešno u toj želji. Evo i zašto.
Kad želimo da je dijete sretno – tamo negdje u budućnosti – sa stvarima i postignućima za koja smo MI uvjereni da će mu donijeti tu sreću – niječemo njegovu sretnost sada, u ovom trenutku. Ako mama i tata žele da postanem sretan – znači da sada nisam sretan.
Ne možemo željeti nešto što imamo.
I tako dijete odrasta misleći da ga nešto dijeli od sreće. Nije dovoljno to što može proživjeti čistu radost (kako samo djeca do negdje 5. godine mogu) igrajući se kamenčićima u parku, ili što osjeti uzbuđenje jer je namjestilo plišance kako je zamislilo.
“Ne, ne. Slušaj ti mamu, dijete moje drago. Sreća je nešto veće i bolje od toga što ti trenutno proživljavaš. Ja je sama, da ti budem iskrena, nisam JOŠ doživjela – taj preplavljujući i stalni osjećaj da je sve u redu i onako kako treba biti – ali baš zato ću dati sve od sebe da ti dođeš do nje. To je moja misija. MOJA DUŽNOST!”
Sreća – to imaginarno stanje za koje nas uvjeravaju da – jednom kad je dostigneš – traje cijeli život i ništa je ne prekida – e, to je ono što se broji.
Nikakva sitna uzbuđenja i naleti radosti.
I što će dijete? Povjeruje vrhovnoj osobi u svom životu – roditelju – i tako kreće trka koju mnogi vode cijeli život.
“Ma sigurno ću osjetiti TU SREĆU o kojoj mi pričaju kad krenem u školu, kad narastem do nekog centimetra, ma sigurno kad budem pun petica, kad me svi pohvale, kad dobijem tu medalju, sigurno ću biti sretan kad odaberem dobru srednju školu, kad rasturim na maturi, kad diplomiram, zaposlim se, oženim, udam, dobijem dijete, još jedno dijete, još jedno dijete i njih učim kako doći do sreće…da, to je moja uloga na ovom svijetu.” A uloga se zove: “ganjam nešto što kao nemam i uvjeravam druge da je blizu. Blizu, ali nikad dostižno” – eto.
Roditelji stalno operiraju po ovom principu, koji je često nesvjestan. Uvjereni da je sreća negdje tamo gdje je sigurno bolje nego ovdje. I uvjereni da rade nešto pogrešno sa svojim životom ako se osjećaju nekad dobro, nekad loše – jer su uvjereni da je sretna osoba osoba koja se stalno osjeća sretno.
Možda i možemo primijetiti očiti paradoks trke za srećom, ali uvučeni u svakodnevicu i svoje nepropitane misli – život nam se odvija ispred nosa dok idemo za nečim što će nam donijeti TAJ OSJEĆAJ.
Samo za taj osjećaj…
Kad s takvim stavom krenemo u odgoj djece – mislit ćemo da smo pogrešni svaki put kad dijete doživi neugodnu emociju, kad se susretne s frustracijom. Imat ćemo poriv zaštititi ga od te neugode jer je naš posao, posao roditelja, osigurati da je dijete sretno.
No, tu je problemčić.
Prvo, dijete ne možemo zaštititi od nečega za što smo mi, sa svojim ograničenim viđenjem svijeta, procijenili da je loše. Ne znam za vas, ali ja sam najviše naučila iz događaja koji se na prvi pogled nisu činili lijepi. Nije poanta dijete zaštititi od tih iskustava i od osjećaja koja ta iskustva donose jer, ako ste dovoljno na ovom svijetu, već ste shvatili – malo ti je dobro, malo se osjećaš loše. Život je tu da nas izaziva, da rastemo i napredujemo kao osobe. Dakle, promjena perspektive od “mama i tata će te štititi od svih neugodnih iskustava i osjećaja” prema “mama i tata će ti pružiti potporu dok prolaziš kroz nelagodu” je ključna stvar da bi dijete shvatilo da su neugodna iskustva i popratni osjećaji najprirodnija stvar na svijetu.
Drugo, mi trebamo osvijestiti proraditi svoj strah od nedovoljnosti tako da nam dijete ne bi postalo sredstvo s kojim želimo i mi napokon postati sretni. Kad maknemo taj teret s nejakih pleća malog djeteta – ono napokon može živjeti svoj život. A ne život koji roditelji odobravaju jer se oni tada osjećaju dobro. Naša sreća je naš posao.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Treće i posljednje – sreća je osjećaj, a svaki osjećaj je zapravo senzacija u tijelu – dođe i prođe. Možemo osjetiti sreću i u sljedećem trenutku promisliti nešto drugo, fokusirati se na nešto drugo i puf, nismo više sretni. I to je ok. Tako funkcionira ljudsko iskustvo. Ako dijete ne naučiš da je ok osjećati se loše – ono može cijeli život bježati od loših osjećaja u ovisnička ponašanja (rad, hranu, šoping, internet, drogu…).
Zaključak:
Umjesto da želiš da ti dijete postane sretna osoba s brojnim postignućima, budi s njim sada. Svjedoči njegovim naletima sreće i radosti sada. Ne uvjeravaj ga da to nije dovoljno. (Prvo uvjeri sebe. :))
Dijete ne trebaš željeti zaštititi od neugodnih iskustava i osjećaja. Budi s njim dok ih proživljava.
Sreća je, kao i svaki drugi osjećaj, prolazna. Uživaj u njoj dok je osjećaš i ne krivi se kad je zamijeni neki drugi. Tako i djetetu daješ dopuštenje da osjeća sve osjećaje, da ih cijeni i ne bježi od njih.
Foto: unsplash.com
