Radeći svakodnevno s ljudima, u ponekim razgovorima povuče se tema o utjecaju i našoj ovisnosti o tehnologiji. O svemu lošemu što nam se u životu događa pod njenim okriljem i prevelike vezanosti za nju. Istina, osobno ne znam koliko bi brojeva znala napamet u slučaju da mi se isprazni baterija na mobitelu. Postajem poprilično nervozna kad slučajno zaboravim mobitel i u tom trenutku osjećam, kao da mi nedostaje neki dio tijela. Međutim to je cijena napretka tehnologije. Dobivamo komfor u zamjenu za ograničenje. Iako, ne smatram da taj dio tehnološkog napretka mora biti negativan. Problem postoji negdje drugdje, samo volimo tražiti uzrok u tehnologiji. Lakše je i nije potreban napor propitkivanja. Vidimo ono što želimo vidjeti.
Jednostavno, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi.
Kao mama, iz dana u dan borim se sa istim problemom. Laptop, mobitel, tablet. Na koji način, kojom metodom objasniti svojem djetetu koje su prednosti, a koji nedostaci i opasnosti tehnologije na njegovo mentalno i fizičko zdravlje. Kako doprijeti do njega da shvati u toj malenoj glavici da nije sve što izmisle odrasli dobro za njegov zdravi razvoj.
Kako da iskoristi prednost tih mlađih generacija, a da ne krene u spiralu ograničenosti i ovisnosti. Da nema kasnije problema s motorikom, koncentracijom i ponašanjem.
Mogu reći da ponekad osjećam kao da se borim protiv vjetrenjača. Svaki dan o istoj temi, ali različitim pristupima i metodama objašnjavanja kako bi pronašla način da doprem do mentalnog sklopa njega i njegovih vršnjaka. Svakodnevne rasprave, ograničenja, ponavljanja istog dovode me s vremena na vrijeme do stanja bespomoćnosti. Ponestaje mi snage.
Kao roditelj osjećam da gubim kontrolu nad izborom i životom svojeg djeteta. Osjećam da mi je lakše počupati si kosu sa glave, nego uspjeti objasniti zašto riječ ne.
Ne možeš, ne nije vrijeme, ne sada, ne nije za tebe, nemoj, prekini, dosta je…
Tehnologija je moćan alat, ali samo ako znamo upravljati njome. Struja je moćni alat, ali samo ako znamo pravilno i sigurno je koristiti. Vatra, plin, automobil, glačalo također. Svaka stvar u kućanstvu ima pravila korištenja. Okruženi smo napretkom koje je čovjek osmislio u dobroj vjeri i za koje u startu postoje upute i upozorenja o korištenju.
No, ne i za pravu moć tehnologije koja je u djetetovoj fazi odrastanja njemu najslađa i najzanimljivija. Iako poneki stručnjaci upozoravaju koju opasnost ona nosi sa sobom, to je otišlo toliko duboko da mnogi roditelji, a kamoli djeca više ne čuju.
Za nas u obitelji i našim razmišljanjima o njegovom mentalnom zdravlju to je postala borba na tri polja: dijete i riječ ne, mišljenje vršnjaka i utjecaj interneta.
Jednostavno ne želim da mi dijete odgajaju društvene mreže i bolesni interesi. Sposobnost čovjeka kao pojedinca je da su ti isti pojedinci u stanju iz nečeg zamišljenog kao pozitivnog učiniti negativnim i razarajućim. Loše nadvladava dobro.
Međutim, kad razmislim, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi. Iako, samo ako mi ostali, kao pojedinci to dozvolimo.
Na koji način objasniti svojem djetetu da sva ona dostignuća mobitela, laptopa, tableta trebaju biti njegove sluge, a on gospodar. Dok za to vrijeme gledate svoje dijete da služi tom istom lošem gospodaru dok vi uporno pokušavate prekinuti tu nevidljivu omču.
Svjesna sam da ne može bajka ostati bez vještica, zlih vila, zlobnih maćeha, bez glavnih aktera pouke jer to onda ne bi bila bajka. Međutim, svatko od nas kao roditelj, ima izbor ne ostavljati iza sebe svoje dijete bez alata i kormila za upravljanje svojim životom. Ne ostavljajući ga u razvoju i odrastanju, bez učenja kritike i razvijanja logike. Bez objašnjavanja važnosti i upotrebe emocionalne inteligencije. Bez objašnjavanja pozitivnog načina korištenja umjetne inteligencije, prepoznavanja njenog funkcioniranja i moguće zloupotrebe kroz praćenje, čitanje i usmjeravanje na način koji njoj odgovara a ne njemu. Prave opasnosti su one suptilne, koje su ispod radara.
U suprotnom sve što smo kao roditelj stvorili i omogućili svojem djetetu odričući se sebe, svojeg vremena, svojih želja, pada u vodu. Uloga i odgovornost roditelja u današnje vrijeme u tom slučaju postaje mrtvo slovo na papiru. Danas je naša odgovornost možda važnija nego ikada prije. I da, previše su pametni da im možete podvaliti svoj stav kao roditelja, a svaki dan vas promatraju što radite.
Želja uvijek ostaje želja ako ne poradiš na njenom ostvarenju.
Nije krivo vrijeme, generacije, vršnjaci, škola. Ne, krivi smo mi, roditelji. Stvaramo mlade, nesretne ljude, koji će jednog dana odrasti.
I kad to vrijeme nastupi, koga ćemo uzeti za žrtveno janje?
Tko će snositi krivicu?
Budimo iskreni, velika je vjerojatnost da će sve drugo biti krivo. Ne mi.
Iz razloga što bi to moglo biti bolno – za nas.
Bolno za autoritet koji predstavljamo ili barem mislimo da predstavljamo. Povjerenje koje nam djeca daju da ih vodimo. Ugled koji misle da imamo.
Iako, ni sami često ne znamo kuda idemo i gdje smo. Koliko smo krhki i ranjivi.
Ne, o tome ne želimo pričati. Nije ugodno.
Gubimo li na vrijednosti? Vjerojatno.
Odbacuju nas? Možda.
S opravdanjem? Moguće.
Da. Tu počinje priča o nama.
Kritiziramo mlađe generacije, a tko ih je odgojio? Starije generacije.
Tko stvara povijest? Starije generacije.
Po čijim utabanim putevima želite da idu?
Starije generacije.
Gdje nastaje prostor za problem?
Oni su odraz nas u ogledalu.
Prenosimo im svoju gorčinu života, režemo ih u korijenu odrastanja, jer ne razumijemo, ne znamo ili smo zaboravili moć komunikacije. Ispravne komunikacije.
Onda se čudimo kao pile glisti. Otkud sad to?
Budimo iskreni, nitko ne želi čuti istinu. Trebali bi tada preispitati sebe, krenuti od sebe. Od svojeg ponašanja, govora, postupaka i odluka.
Ne želimo ulaziti u tu priču. Bojimo se. Osuđivanja, odbacivanja, pričanja i podsmjeha iza leđa.
U redu. Pokrijte se po glavi ili zabijte kao noj glavu u pijesak. Vjerujte da će biti bolje, da će netko drugi nešto uraditi umjesto vas. Za to vrijeme imati ćete loš osjećaj, biti ćete nezadovoljni tražeći isprike, a ne objašnjenja. Sve je to na vama. Iako, za to vrijeme vaš problem se preljeva u globalni problem.
Ne žalite se. Nije vrijedno. Nitko vas neće slušati. Živite i dalje u iluziji da je drugome bolje, da su drugi sretniji. Nastavite živjeti u svojem dvorcu nemira, natjecanja, zavisti i praznine.
Trčite s ruksakom od kamena vođeni tuđim mišljenjem i stavovima.
Želite više, kad stvorite više želite bolje. Kad ostvarite bolje, želite drugačije. Kad ostvarite drugačije odjednom nastane praznina. Pali ste sa stijene jer ste u međuvremenu doživjeli bournout.
Je li vrijedilo?
U međuvremenu zaboravili ste jednu činjenicu. Netko vas svakodnevno gleda iz prikrajka.
Da, to je vaše dijete.
Na kraju priče, ipak postoji nada. Može bolje, lakše i sretnije kroz život. Samo se trebate boriti za sretnije dijete. Ali prije svega vi trebate biti zadovoljniji, ispunjeniji i sretniji u svojem životu. Dati mu pravu svrhu. Sve počinje i završava sa vama.
Mama – najljepša i najdublja riječ na svijetu.
Foto: unsplash.com
O autoru:
IVANA KNEŽEVIĆ Mama prekrasne dvoje djece koja se školovala i radila u svim uslužnim zanimanjima vezanim za ljepotu i uređivanje žena. U nekima od njih radi i danas te nakon dugogodišnjeg rada uskoro izlazi njena prva knjiga vezana uz iskustva i edukacije u uljepšavanju žena. Povezuje medicinu, biologiju, kemiju i psihologiju kao sastavne dijelove ženske ljepote u svom radu sa ženama.
