Da je naslov “Dan pasa” mogao bi se možda krivo shvatiti kao “Dan struka”. Pseći dan je jasnije jer mislim na pse, naše najbolje prijatelje. Kakve to sad veze ima sa trudnoćom? Pa da nastavim o svojim pustolovinama u Japanu. Inu no hi ili Pseći dan je važan ritual ili obred u Japanu za sve trudnice i njihove obitelji. Moram priznati da do tog dana nisam znala da se pseće trudnoće (ili skotnosti ako im ne priznate ljudski izraz) smatraju jednima od najlakših, s najmanje komplikacija i problema. Upravo iz tog razloga pas je simbol lakog, bezbrižnog i sigurnog poroda i plodnosti.
Ovaj dan ostao mi je u posebnom kutku srca i sjećanja dok se “Pseći dan” iz čudnog pretvorio u jedan nježan izraz pažnje, brige i nade da ću imati zdravu trudnoću i porod.
što je točno Pseći dan?
Pseći dan proizlazi iz kineskog tradicionalnog kalendara na kojem se bazira i japanski tradicionalni kalendar. Prema budističkoj legendi uz svaku godinu veže se jedna od dvanaest životinja, a svakih dvanaest godina ciklus se ponavlja. Međutim, nisu samo godine vezane uz životinje nego i dani koji se također ponavljaju u ciklusu od 12. Prema tome, ovisno o kalendaru, Pseći dan se može pojaviti dva ili tri puta na mjesec. Iako većina budućih roditelja želi posjetiti hram ili svetište baš na taj dan, to nije strogo pravilo. Ipak, važno je kada izabrati svoj Pseći dan. Dok se u većini slučajeva prolazak 12-og tjedna trudnoće smatra ulaskom u sigurnije razdoblje i tada se žene često osjećaju slobodnijima da podijele tu vijest sa drugima, u Japanu to nije slučaj. U Japanu se smatra da je najkritičnije razdoblje trudnoće završilo prolaskom 16-og tjedna. Također, nakon tog razdoblja postaje i vidljivije da ste trudni. Dakle, vaš Pseći dan i odlazak sa obitelji na ceremoniju bira se nakon ulaska u peti mjesec trudnoće. Inu no hi kalendari se mogu lako pronaći online kao i na mnogim web stranicama i dućanima za buduće majke.
Na ceremoniju ćete ponijeti svoj trudnički pojas kojeg ćete dati svećeniku na posvetu i molitvu. U nekim hramovima ćete nakon ceremonije čak i dobiti jedan pojas, uz još puno sitnica koje čuvate za sreću i zdravlje obitelji i sigurnost kuće. Neke žene će obući kimono, neke ne. Cijena ovog obreda ovisi o hramu ili svetištu kojeg ste odabrali. Oni prestižniji imaju, naravno, i veće cijene.
A zašto stalno govorim ‘hram ili svetište’? Tema za sebe, ali za one koji ne znaju, u Japanu su najzastupljenije dvije religije: budizam – od toga hram, i shintoizam – od toga svetište. Pseći dan ne proizlazi iz nekog strogo religijskog običaja nego kalendara, tako da su obje otvorene i jednake za ovu ceremoniju.
moj pseći dan
Moj Pseći dan bio je u svibnju ove godine kada sam napunila točno 16 tjedana i 2 dana. Iako na prvi pogled niste mogli zaključiti da sam trudna, moj unutarnji svijet sjajio je s tim svibanjskim suncem. Prešla sam i taj sigurnosni prag od 16 tjedana i ovaj dan posvetit ću svojoj bebi, zahvalna i u nadi da će nas zdravlje i sreća pratiti. Muževi roditelji su iz Shizuoke za ovu prigodu stigli u Kyoto. Odabrali smo Shimogamo svetište koje se nalazi u blizini naše kuće. Ovo svetište jedno je od najstarijih shinto svetišta u Japanu, povijest mu seže i preko dvije tisuće godina, i jedno je od 17 mjesta UNESCO svjetske baštine u Kyotu.
Zaputili smo se pješke prema svetištu. Iako sam do 16-og tjedna imala više od nekoliko pregleda kod doktora ipak odjednom postaje sve stvarnije. Po dolasku u svetište predala sam svoj trudnički pojas i svoje podatke, ime i prezime, adresu i u kojem sam stadiju trudnoće. Bilo je tamo još budućih roditelja i njihovih obitelji, kao i malih beba. Naime, sličan obred se ponavlja nakon što je beba rođena, ali prije trećeg mjeseca života. Nakon skidanja obuće i kratkog čekanja na naš red, ušli smo u jedan dio glavnog svetišta. U ovaj prostor se inače regularno ne može ući. Trudnica sjedi prva, muž (partner) do nje, a zatim roditelji.
Svoj trudnički pojas vidim na jednom malom uzvišenom stoliću. Shinto svećenik (shinshoku), kojeg u tom trenutku možemo samo čuti ne i vidjeti, započinje molitvu nakon što se mlada shinto svećenica (miko) odjevena u najraskošnije crvene i bijele haljine i ukrase na glavi, pobrinula da smo svi zauzeli svoje mjesto i da smo pognuli glave. Iako većinu molitve ne razumijem (ne samo ja nego i Japanci), jasno razaznajem svoje ime i adresu koji se spominju nekoliko puta. Nisam sigurna da je dovoljno dobar opis reći da se osjećam tako posebno, čarobno! Mislim na svoju bebu i borim se sa suzama radosnicama, svu sreću tu je maska da upije višak tekućine. Molitva traje oko 20 minuta. Po završetku dolazi i svećenik koji nam se nakloni i predaje nam poklone svetišta. Mogu primijetiti da mi je upućen duži pogled i osmjeh nego ostatku moje japanske obitelji i uzvraćam naklonima brojnijim nego je to potrebno. Moj trudnički pojas kojeg sam predala po dolasku sada ima žig svetišta.
Slikanje ili snimanje same ceremonije nije dozvoljeno. Ali i tako se telefon ili kamera u ovom okruženju i situaciji čine kao neki drugi, grubi svijet. Osim različitih natpisa koji se stavljaju na zid u kući za zaštitu i blagoslov, dobili smo i mnoge tzv. „lucky charms“ za porod, sake za familiju i jedan tradicionalni trudnički pojas. Iako je ovaj pojas bez dodataka za provlačenje i kopčanje kao kod modernih pojasa i zahtjeva jednu vrstu vještine da bi ga uspjeli pravilno nositi, ipak je prelijepa uspomena na ovaj dan.
I tako je prošao moj Pseći dan. Sunčani, svibanjski, proljetni dan, kao iz neke tradicionalne bajke, uz šuškanje kimona, molitvu, pokoju suzu i srca puna uzbuđenja i nade. Čak je i moja slika o psima dobila neku novu dimenziju. Uz sve te misli i osjećanja nikako nisam zaboravila na svoj dom, svoju zemlju i svoju religiju. Kakve god tradicije poštivali, koje god Bogove molili, toliko različiti svi na kraju priželjkujemo isto – zdravu trudnoću i laki porod zdrave i vesele bebe.
Foto naslovna: unsplash.com
