Već od samog početka, kad mama i beba dođu iz bolnice, najčešće svi ljubavlju i pažnjom obasipaju bebu, ali ja se pitam, što je s mamom?
Da, i mama se divi tom klupku radosti, no malo tko govori da može doći do preplavljenosti (i da je to normalno) zbog silne brige, iscrpljenosti, različitih misli koje neminovno kruže majčinom glavom koja je promijenjena u trenutku kad je postajala majka. U tim ranim danima nisam znala bih li radije gledala svoju bebu ili bih spavala jer sam još uvijek bila iscrpljena od poroda i boravka u bolnici. No, bez obzira na to, bila sam ispunjena i napunjenih baterija – nova uloga mi je dala novi smisao te sam svojoj djevojčici obećala da ću je uvijek voljeti i biti tu za nju u svim okolnostima. Da ću je naučiti sve što znam, da ću joj pokazati tko sam i tko sve ona može postati.
Imali smo veliku podršku u vremenu babinja, no kasnije, kad nam je ona još više bila potrebna, imali smo je sve manje. Članovi obitelji su morali nastaviti sa svojim obavezama, a mi smo ostavljeni u kaosu bebinih i svojih potreba.
Čujem da nismo jedini te sam tek tad shvatila kolika je podrška majkama potrebna jer je teško biti po deset i više sati sam s bebom. To što je teško, ne znači da nije lijepo, ali u tim prvim mjesecima dok se svi usklađujemo s novim ulogama, upoznajemo s novim članom malene obitelji zaista može biti vrlo izazovno. Sad više ne brineš samo o sebi nego i o tom malom biću koje ne bi preživjelo bez tebe.
Sad tu stani i to osvijesti. Beba je dobro, pored tebe je, brineš o njoj da preživi, pokazuješ joj da je voljena, da netko brine o njoj, da nije sama. I odlično ti ide!
Neću lagati, bilo je dana kad sam povraćala od umora, a nitko mi nije mogao pomoći. Kroz suze sam govorila bebi neka spava jer mama više ne može, da je ne mogu nositi jer mi se vrti u glavi, da moram jesti iako plače jer ni ona neće imati što za jesti. Evo, toliko sam iskrena i direktna od početka našeg odnosa. Jer nekad je stvarno previše. Previše svega, misli, briga, potreba, a premalo sna, odmora, hrane, vode, zraka, slobode.
Dok mi se tijelo borilo za malo odmora, moja glava se borila za malo “odraslih” tema i aktivnosti. Počela sam si nedostajati, počela su mi nedostajati druženja s prijateljicama (posebno bez brige hoće li beba plakati s tatom ako ja odem sat vremena negdje), čitanje knjige bez ometanja i bez krivnje, odlasci na spavanje u komadu. Nedostajalo mi je vrijeme za učenje, za kreativnost, pisanje, pomaganje drugima jer to je punilo moje baterije. Nedostajalo mi je razgovarati s nekim tko me razumije, tko prolazi slično.
Pa što sam onda napravila?
Okružila sam se s drugim majkama koje imaju slične vrijednosti i izazove kao i ja. I to beskrajno pomaže. Samo kad sam krenula puniti svoje baterije, na malo izmijenjen način, počela sam se osjećati kao dovoljno dobra majka svom djetetu. Ta neka sumnja koja može uništiti i “najbolju” majku je uvijek u prikrajku, čeka da napadne kad se mama opusti. Pa krenu misli o tome da kako je zamislila čitati knjigu umjesto da čisti dok beba spava, kako se usudila raditi nešto samo za sebe i ispuniti svoje želje jer sad je mama, mora misliti na potrebe svoga djeteta.
Istina je, draga moja, da ako ti ne zadovoljavaš svoje potrebe, ako je tvoja baterija stalno prazna, kako ćeš imati što dati svom djetetu. Kad smo prazni nemamo što dati. Izmoždeni smo, nezadovoljenih i onih osnovnih potreba, a da ne govorim o željama koje nas čine ljudima.
To što si majka ne znači da ti više ne postojiš, da sebe moraš zaboraviti, potisnuti, da beba uvijek mora biti na prvom mjestu. Uvijek govorim da je beba 1a dok sam ja uvijek 1. Ona je sada moj dodatak, predivan dodatak koji mi je dao prekrasnu ulogu u mom životu, ali samo ako je ja tako percipiram. Ako na majčinstvo gledam samo kao na konstantno davanje, na žrtvovanje, na iscrpljivanje do krajnjih granica, onda to nije dobro za mene.
Dobra vijest je što ja svoj pogled na majčinstvo mogu mijenjati, sama ili uz podršku drugih žena, majki, stručnjakinja iz tog područja. Svaki novčić uvijek ima dvije strane, dvije priče. I tu je ta, rekla bih najglasnija, priča majčinstva.
Ono je predivno, ali i sveprožimajuće iskustvo, koje nas može dovesti do toga da zaboravimo na sebe.
Kroz svoj rad pomažem majkama da pronađu sebe, odnosno da izgrade novu sebe (s kojom će biti zadovoljne) jer one više nisu iste, ma što mislile. Doza usklađivanja je potrebna, a često nije tako lagana kao što svi misle. Nisi sama u tome i ne osjećaš se samo ti izgubljeno, prestrašeno, preplavljena krivnjom. Na Instagramu me pronađi pod @mamanijesamomama i rastimo zajedno.
*Tekst je originalno objavljen u svibanjskom broju Magazina Supermame. Želiš li svoj besplatni primjerak svaki mjesec? Prijavi se na naš newsletter.
Foto: pexels.com
