Rujan je pri kraju i djeca su se konačno smjestila, te vjerojatno i prihvatila školske klupe, a roditelji su, nadam se, malo došli do sebe od one početničke uzbuđenosti i stresa. Jer budimo realni, ovih dana su pod stresom najviše oni, a naročito majke. One su prestrašene reakcije svojih malenih i brzine njihove prilagodbe. A djeca kao djeca, oni se priviknu toliko brzo, gotovo pa neprimjetno. Zašto ih onda ispraćamo kao da kreću u najmanju ruku u služenje obveznog vojnog roka, a ne jedne normalne prirodne i tako lijepe etape njihovog života koju smo, na kraju krajeva, svi mi prošli. I gle čuda, preživjeli smo.
No, to smo mi. Majke koje unaprijed brinu za sve što se možda neće biti dogoditi, koje unaprijed znamo sve potrebe želje i strahove svoje djece i najčešće, puno više i intenzivnije od njih ih proživljavamo. Da, takvi smo mi majke Balkanke. Za početak škole svojim prvašićima pripremamo baš sve kako bi pod punom ratnom spremom krenuli na tu strašnu bojišnicu. Kupuje se nova garderoba, personalizirane naljepnice, omoti, mjesecima se traže odgovarajući ruksaci, a za prvi dan škole se unaprijed bira odjevna kombinacija, kako za dijete, tako i za ostatak obitelji kako bi na fotografiji izgledali svi modno usklađeni. Djeca se smješkaju sa tuljcima slatkiša i ostalim znacima pažnje kojima ih obasipamo kako bi im tranziciju na novo životno poglavlje učinili lakšim, dok smo prethodno proučili biografije djece, razrednih kolega naše djece i upregnuli sve veze i poznanstva kako bi osigurali makar jedno poznato lice ili prijatelja svom djetetu u razredu, kako bi mu breme tog ratišta bilo lakše.
Suma summarum prvog dana škole na Balkanu: instagramski usklađena obitelj, poštujući sva pravila modne grupe Inditex predstavljene na toj relevantnoj društvenoj mreži, pozira ispred škole u najboljim krpicama dok dijete stoji kao da je upravo sišlo s dječje modne piste, s najnovijim modelom IN ruksaka dok u ruci ponosno drži slatki tuljac visok čitavih dvije trećine njegovog bića. Fotografija dušu dala za okvir na komodi.
Suma summarum prvog dana škole u Aziji: netko od roditelja doprati dijete odjeveno u školsku uniformu ispred zgrade, gdje dolazi školski autobus po svu djecu, odakle sama idu u školu. Roditelji se pozdrave ispred autobusa, mahnu djeci i idu dalje za svojim poslom.
Nema tuljca, nema fensi odjeće, ali ni brige. Nitko, ali baš nitko ne brine o tome kako će djeci proći taj prvi dan, hoće li se naviknuti na školu, hoće li imati ijedno poznato lice u svom razredu. Nitko ni ne razmišlja o tome jer, u principu, tranzicije nema. Sva djeca kreću u vrtić s osamnaest mjeseci, koji evoluiraju u malene škole u kojima djeca uistinu uče, te do treće ili četvrte godine života raspolažu zavidnim znanjem. Moj sin ima četiri godine i sam zna da odgovara kad diže ruku, pa ukoliko netko ne odgovori točno, učiteljica proziva drugo dijete. Ima raspored sati kao što smo ga mi imali tek u školi i raspolaže znanjem koje sam ja imala u nekim od ranijih razreda osnovne škole. Vrtić mu je svakako bilingvalan, englesko-kineski, te još uči i japanski u vrtiću u kojem redovito ima sat matematike i programiranja, između ostalog. Tako da, tranzicije uistinu nema. Ta djeca su sudionici obrazovnog sustava od najmanjih nogu i za njih je odlazak u školu najnormalnija stvar.
Azija je poznata po svojoj kompetitivnosti i nužnošću za superiornošću kad je u pitanju edukacija djece, stoga azijski roditelji smatraju da su svojoj djeci dali najveći poklon time što su im omogućili vrhunsko obrazovanje. Uzevši u obzir cijene školovanja, razumljivo je zašto tako misle.
Naime, vrtići su podijeljeni na razrede, te se ovisno o starosnoj dobi djece prilagođava nastavni plan i program istih. Razredi kreću od Toddler grupa, do N1, N2 te K1 i posljednjeg razreda u predškolskoj dobi, K2. Za jedan razred, tj. jednu akademsku godinu potrebno je izdvojiti prosječno 20.000$, ukoliko niste lokalac. Ne treba biti naročito matematički pismen kako bi se shvatilo da prosječan roditelj samo za jedno dijete prije negoli je uopće i krenulo u školu, za njegovo obrazovanje plati 80.000$. Tu nisu uključene dodatne aktivnosti, naravno, koje svako dijete u Aziji pohađa makar tri puta tjedno. Smatranje obrazovanja jako vrijednim i skupocjenim poklonom djeci i takav način razmišljanja više ne zvuči kao ludost, zar ne?
No, to nije sve, stvari se tek zahuktavaju. S obzirom da gotovo svaki roditelj koji se nađe u Singapuru želi svoje dijete poslati u neku od najboljih osnovnih škola, utrka za mjesto u istim počinje jako rano. Djeca lokalnog stanovništva većinom idu u lokalne, državne škole; koje su znatno jeftinije i djelomično subvencionirane od strane države, pa je poprilično tamo teško upisati djecu stranaca, što je dodatan razlog pohađanja internacionalnih škola od strane ekspatrijatske djece. Još jedan od razloga zbog kojih djeca stranaca odbijaju ići u lokalne škole je ustrajanje na zastarjelom principu kažnjavanja i agresivnih odgojnih mjera na kojima se svakom zapadnjaku diže kosa na glavi.
Zato su internacionalne škole pronašle svoju meku i savršeno tržište na singapurskom tržištu (pre)ambicioznih roditelja odlične platežne moći zbog kojih imaju liste čekanja i popunjene kapacitete godinama unaprijed.
Kunem se da je pritisak oko djetetove četvrte godine života o nastavku njegovog školovanja, tj. upisa u osnovnu školu, znatno veći od pritiska i cijele pompe glede upisivanja fakulteta na našim podnebljima. Ukoliko niste dijete do četvrte godine već stavili na listu za par škola koje ste izabrali, te obavili intervjue i obišli ih, vjerojatno dobivate stigmu nemarnog roditelja i bezbroj savjeta kako što prije to napraviti jer nećete moći izabrati dovoljno dobru školu. Pričamo o gradu s jednim od najboljih obrazovnih sustava na svijetu, sve škole su doslovno svemir za sve one koje smo mi, roditelji tih čuda koja ni ne shvaćaju koliko su privilegirana, pohađali; zar onda postoji potreba za traženjem kruha nad pogačom?! Dakle, na Balkanu postoji stres glede polaska u školu i prilagodbe na istu, dok u Aziji to ne postoji. Zato ovdje postoji ogroman stres glede odabira prave škole kako bi djeca izvukla maksimalno iz nje i upilo što veću količinu znanja.
Jedini stres koji postoji jeste odabrati pravu školu koja će djeci pružiti maksimalno, o dječjoj prilagodbi ili prijateljima se praktički ni ne razmišlja.
Da bi sigurno osigurali mjesto za prvi razred osnovne škole, mnogi roditelji djecu već u K1 ili K2 razred vrtića upisuju u te škole, te onda sustavom automatizma u njima nastavljaju osnovnoškolsko obrazovanje. Trebam li uopće napomenuti da su te škole još skuplje, te da koštaju 30.000$-50.000$ godišnje, ovisno o školi? Zbrojivši računicu od vrtića, te na to nadodanih prosječno 800$-1.000$ mjesečno za izvannastavne aktivnosti, jasno je koliko bogatstvo je uloženo u obrazovanje svake te malene glave. Srednje škole su naravno još skuplje.
„Zašto jednostavno nisi upisala dijete u osnovnu školu negdje bliže nama, je li uistinu bilo potrebno slati ga na drugi kraj grada da bi išao u osnovnu školu?“ – pitala sam jedan dan prijateljicu čije šestogodišnje dijete upravo kreće u osnovnu školu na drugom kraju grada, žaleći se kako mora putovati otprilike četrdeset i pet minuta školskim autobusom u jednom smjeru. Ne trebam ni govoriti s kakvim čuđenjem me gledala kad sam joj objašnjavala da uistinu ne vidim razloga da šestogodišnje dijete troši sat i pol dnevno na vožnju autobusom doslovno na periferiju u školu, kad živimo u centru grada s obiljem odličnih internacionalnih vrtića i škola doslovno u našem susjedstvu.
„Ali to je najbolja osnovna škola, kanadska!“ – viče mi revoltirana prijateljica, ne shvaćajući moju neozbiljnost.
„Shvaćam, pričamo o osnovnoj školi, nije da bira srednju školu pa mu je krucijalna za ostatak obrazovanja. Što će ga kanadska škola za 40.000$ godišnje naučiti drukčije nego neka druga za 30.000$?! Nije da će u jednoj učiti osnovne računske operacije, a u drugoj istovremeno u prvom razredu učiti kako sastaviti raketu za sljedeće lansiranje na Mjesec“ – ostajem u čudu, pritom ostavljajući svoju prijateljicu u još većem čudu.
Druga prijateljica također šalje svoje petogodišnje dijete na drugi kraj grada u školu koju žele pohađati, u K2 razred jer žele da dijete ostane u njoj i dogodine, kad je upis u osnovnu školu. Jedan od razloga je što u ovoj školi ima puno više šaha nego u ostalima i dijete je već značajno unaprijedilo svoje znanje šaha za ovih par mjeseci koliko je krenuo u istu. Nadaju se da će ići na šahovska natjecanja do početka osnovne škole.
Vodila se rasprava u društvu što želimo za svoju djecu. Mahom su svi već nabrajali ambiciozne želje i planove. Jedan naravno želi da mu dijete bude uspješan liječnik, drugi želi da dijete ostavi neki trag u povijesti, netko želi da bude znanstvenik i sl. Nitko nije pričao o sreći, baš nitko.
„Ja samo želim da mi dijete bude živo, zdravo i ispunjeno u svemu onome što on želi biti. Neka pronađe sebe, umjesto da živi život kako bi zadovoljio mene“, odgovorila sam na njihovo ogromno iznenađenje.
Postoji razlog zašto se sredina naziva zlatnom, vjerujem. Također vjerujem da nekad u svojim dobrim željama i nastojanjima, pretjeramo i ugušimo dijete.
Samim time što smo ga donijeli na ovaj svijet ne znači da ga posjedujemo, pa da imamo pravo iskrojiti mu sudbinu, naročito ne onu koja će ispraviti sve naše neispravne odluke ili komplekse. Čvrsto vjerujem da treba djeci, u skladu s mogućnostima i afinitetima, pružiti obrazovanje, kako formalno, tako i neformalno. Odvesti ga da istraži svijet. Nauči ono što nema u knjigama i doživi iskustva koja ni najbolji pisci svijeta nisu u mogućnosti opisati. Da ostane bez daha pred čudima prirode, da upozna i hram i crkvu, da grli jednako ruke različitih boja. Da živi i ne zaboravi uživati. Pada, ali da se uvijek diže. Da griješi. Oprašta i ispričava se. Da, djeci treba dati kist života. Ali onaj u kojem će sami nacrtati svoje remek djelo.
azijski vs. balkanski odgoj djece i razlike u obrazovanju – Maja Šantić
Fotografije: privatna arhiva autora