Faza ”parkić” započinje negdje kod djetetovog prohodavanja i završava… nikad?
Dobro, mora nekada završiti, vjerojatno kada se klinci osamostale, u starijim razredima osnovne škole. Leona ima sada već jedan zavidan staž djeteta iz parkića, a u zadnje 2 i po godine, kamo god da krenuli uvijek nekako magično završimo na toboganu. Ljuljačka je isto hit, kao i razno razne penjalice, klackalice i slično. Ja imam isti staž kao i Leona, samo u ulozi roditelja iz parkića. Dječja igrališta su jako opasna mjesta, no ne za djecu, nego za nas odrasle. Iz nekih izvlače ono najgore. I premda postoji već jedna dobra klasifikacija 10 tipova mama iz parkića, kao i tata iz parkića, ja bi se čas osvrnula na onog jednog specifičnog roditelja. Znamo svi o kome je riječ.
Može biti i mama i tata, iako je češće mama, no glavne su karakteristike iduće:
Zna sve o svima iz parkića. Tko ide u koji vrtić? Kako se koji roditelj kod kuće ponaša? Tko je prebolio koju zaraznu bolest i kada?
Ne samo da u korak prati svoje dijete, nego prati i tuđu djecu te se u sve miješa kao Vegeta. Nema dječje igre ni rasprave u koju se ne upliće.
Svađa se i s roditeljima i s djecom. Drži predavanja, docentira. Ponaša se kao da je jedini roditelj u parkiću.
Možda sve ovo gore navedeno zvuči malo previše apstraktno, pa ću pokušati objasniti sve primjerima.
Prvi primjer:
Nedavno sam bila, gdje drugdje nego, u parkiću. Moje je dijete prolazilo penjalicu koja vodi do tobogana, a cijela je ta konstrukcija u obliku broda i ima kormilo. Bilo je jako puno djece, a jedan je trogodišnjak ”zasjeo” na kormilu. Drugo je dijete isto željelo kormilo, koje prvo dijete nije predalo tek tako lako, dok se nije umiješala mama drugog djeteta i izborila za kormilo. Ako me pratite, nisu se trogodišnjaci ni dogovorili, ni posvađali, ni počupali. Nije bilo krvavih noseva ni ugriza. Došla je mama, koja je digla buku, tražeći da se mama djeteta na kormilu javi, da dođe do tobogana i da intervenira. Usput, uzela si je i slobodu da komentira kako ta mama sjedi na klupici i gleda u mobitel, dok joj je dijete ”okupiralo” tobogan. Kada je njeno dijete zaokupiralo taj isti tobogan, iliti mjesto na kormilu, sve je bilo u redu. Pa tko je tu lud? Slobodno mi recite da sam ja u potpunosti luda, ako mislite da je dobro da roditelj vodi bitke svog trogodišnjeg djeteta. Zar nije logično da ih pustimo da se sami izbore za sebe? Riječima po mogućnosti.
Drugi primjer:
Kvartovski parkić gdje svi svakoga znaju. Djeca od cca 5-6 godina se zajedno igraju lovice po parku. Možda već idu i u školu, slabo procjenjujem godine. Dječak od svoje 3 godine se želi igrati s njima. Naravno, starijima to ne paše, i izbacuju dijete iz igre. Dolazi tata koji utjerava pravdu, popuje i nagovara klince da uključe i mlađe u igru. Roditelji veće djece komentiraju sebi u bradu, ne žele se dovoditi u neugodne situacije, a djeca kasnije ignoriranjem opet isključuju manjeg od sebe iz igre. Opet smatram da nije na roditeljima da se petljaju, a s druge strane, veliki su se uvijek tako ponašali prema manjima od sebe. To je nekako prirodno. Brane ih i čuvaju od opasnosti, ali se istovremeno ne žele igrati s njima ako imaju drugi izbor.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Treći primjer:
Jeste li i vi sreli one roditelje koji su svoje dijete naučili da je u redu, kada te netko udari, vratiti istom mjerom ili čak i jače? Znamo svi da su mala djeca kao tempirane bombe. Znamo da se jako brzo mogu naljutiti (ali i odljutiti), a ne znamo točno što ih trigerira. Tantrumi se događaju svugdje pa tako i u parkiću. Logično, ako je dijete sposobno udariti roditelja, može tako i drugo dijete. Nije baš rijetkost da se djeca od 2 do 4 godine naguravaju, grizu, tuku, čupaju. To rade i u vrtiću, samo mi to ne vidimo. Molim ovim putem da mi se jave svi dječji psiholozi koji smatraju da je ovaj pristup ‘vraćanja’ ispravan. Moja Leona je jedna od onih koja će se rado s nekim posvađati. Ima tako jednu najbolju prijateljicu s kojom se redovno svađa, počupaju malo jedna drugu, pa malo plaču, pa se pomire, pa se grle… To je meni ok, mama od te djevojčice i ja se ne miješamo previše. Umiješale bi se da je to nešto ozbiljno, u smislu da se guraju na visini od 2 metra, ili da se gađaju kamenjem. Dok je to mali poguranac na sigurnom tlu, nije nas briga. Neka svoje probleme same riješe, kako god znaju. No, postoje i oni roditelji koji kada njihovo dijete ne znam u tom trenutku odgovoriti, interveniraju s ”Pa vrati joj.”, ”Kaži joj da nije dobra.”, ”Kaži joj da je ružna.” i slično. Čula sam jednog tatu koji je tako svojoj djevojčici sugerirao da prijateljici kaže kako je glupa. Što time učimo djecu? Ja bi, ovako laički rekla, ništa pametno.
Neću navoditi dalje primjere, ali htjela bih ukazati i na one roditelje koji donose puste skupe igračke na igralište, pa ne žele da te igračke nitko ni pogleda ni dotakne. Pustite ih doma. Donesite 3 kantice i 3 lopatice umjesto audia A8 za bebe. Kupite guralicu ili biciklu koju imaju i sva ostala djeca. Ne kupujte vespu na baterije.
Zadnje ću spomenuti roditelje sa smokijem i čokoladom. Ako kupite smoki i čokoladu, za očekivati je da će se cijeli parkić okupiti oko vas. Budimo realni.
Moje skromno mišljenje, za koje me nitko nije pitao, zvuči ovako: pustite djecu da budu djeca.
Ne vodite njihove bitke, ne stavljajte im riječi u usta. Nemojte ih učiti da se rugaju nekome tko je deblji ili mršaviji, viši ili niži od standarda koje nam društvo nameće. Nemojte im sugerirati da je agresija ispravan odabir. Nije. Nikada. Bez obzira na okolnosti. Odgajajte sigurnu i stabilnu djecu, samostalnu i svoju, koja će sutra razviti kritičko razmišljanje i biti kao prvo dobar čovjek, a onda sve ostalo.
Fotografija: unsplash.com
