Trebamo li i kako (na koji način) kontrolirati emocije pred našom djecom?! Pitam se to dok uzimam novo štivo u svoje ruke (Odgajanje dobrih ljudi) i dok razmišljam o „rollercoasteru“ emocija koji trenutno pogađa mene i moju stariju kćer. Na koji način joj objasniti da trebamo pokazati ono što osjećamo, ali da pritom trebamo misliti o tome da ne povrijedimo nekoga svojim reakcijama ili da ne dozvolimo da nas nešto ‘pogađa’ do te mjere da ne možemo krenuti dalje? To su neka od pitanja za koja vidim da nas čekaju u ovoj predškolskoj godini s našom djevojčicom.
Jedna super knjiga me u prošloj godini toliko ‘dirnula’ i vrlo često o njoj razmišljam dok vodim ‘bitke’ sa svojom uskoro šestogodišnjakinjom – upravo o ovoj temi o kojoj sam odlučila danas pisati! Knjiga se zove „Dječji mozak objašnjen roditeljima“ od Alvara Bilbao-a; i ono što me konstantno vraća na tu knjigu je činjenica da mi ne znamo kako dječji mozak procesuira neke situacije s kojima se mi odrasli susrećemo i što oni u svojim glavicama ‘kreiraju’ dok slušaju razgovore odraslih i dok gledaju naše ponašanje.
Nekako sam mišljenja da mnoge stvari ne možemo kontrolirati u svom životu i da na mnogo toga nemamo utjecaj, posebno kako djeca odrastaju i susreću se sve više s okolinom bez nas roditelja; ali definitivno smatram da je dužnost nas odraslih da pokušamo kontrolirati naše emocije koje njima mogu izazvati traume i loša sjećanja.
Koje su to emocije koje trebamo kontrolirati odluka je svakog od nas odraslih, pojedinačna; zapravo radi se o dobroj procjeni i razmišljanju o tome kako naše dijete vidi situaciju koju promatra i sluša.
Imam dojam da u zadnje vrijeme okolina oko mene uvijek spominje ta neka vremena u kojima smo mi odrastali, taj odgoj i uvjerenja, te sve ono loše što se danas događa među djecom i mladima uvijek se ističe kao rezultat današnjih popustljivih roditelja. U tim razgovorima uvijek ističem koliko je bitno razgovarati s djecom, koliko god ona mala bila, smatram da je najbitnije razgovarati s njima i provoditi vrijeme u kojem će se dijete osjećati bitno. Tu pažnja koju im posvećujemo i vrijeme koje provodimo s njima nikad ne možemo vratiti i zato želim što je više moguće biti prisutna u trenucima koje provodim sa svojom djecom. Sve je danas drugačije nego kad smo mi bili djeca i kad su naši roditelji nas odgajali, počevši od korištenja hodalice, pohađanja jaslica i vrtića do izloženosti ekranima i današnjeg načina igranja djece. Mislim da prije roditelji nisu toliko ni brinuli kako će emocije koje pokazujemo pred djecom utjecati na njih i hoće li ostaviti neke trajnije posljedice vikanje, glasno prepiranje i općenito ponašanje koje nije dio svakodnevice jednog djeteta.
Tako je jedan nemili događaj ovog vikenda mogao ‘ispoljiti’ iz mene buru emocija koju je moja starija kćer izazvala u meni, ali, ne znam ni sama kako, jednostavno sam se valjda već i naviknula da na njene takve izljeve bijesa ne reagiram jednako kao ona. Naime, sat i pol vremena prije njenog nastupa moja Hana je imala svoj šou oko ‘problema’ s oblačenjem majice ispod trikoa bez rukava. Njeno gunđanje, njurganje, svlačenje majice, otresanje, durenje i sve druge moguće emocije koje u njoj izaziva nešto što u tom trenutku nije kako je ona zamislila mene dovedu do ‘ludila’ i samo pokušavam mirno disati u tim trenucima. Nije se naravno to prvi puta dogodilo, ali koliko god da ju pripremim na takve stvari da će joj nešto biti usko, da ne može imati triko bez rukava po ovakvom vremenu i koje god alternative da joj ponudim, jednostavno kad joj dođe ‘žuta’ minuta pokušavam ostati smirena. Prije nisam znala kako se nositi s tim njenim ponašanjem i uz moju viku i objašnjavanje da se ne može tako ponašati situacija je postajala samo sve gora i gora. I zato, sada, nakon nekog vremena, kad moja starija kćer ima ‘žutu’ minutu pokušavam se suzdržati od pokazivanja svih svojih emocija koje me u tim trenucima obuzmu. Neću ni pričati da smo zaboravili u toj strci papučice za ples i da se suprug vraćao po njih 10 minuta prije nastupa (sva sreća pa živimo u gradu gdje se svuda brzo stigne autom!). U tom trenutku kad smo skužili da smo zaboravili papučice suprug i ja smo se samo pogledali i shvatili da bilo kakav dodatan stres neće popraviti situaciju, nego sjedaj u auto i požuri polako. Nastup je završio, i sve je prošlo dobro, i nakon razgovora uvijek joj bude žao zbog svog ponašanja; ali meni bude drago što se ja kao odrasla osoba uspijem iskontrolirati i ne odreagirati u trenutku tako da još sve više eskalira.
Ona druga vrsta emocija koja se odvija između supruga i mene, i koja se tiče samo nas dvoje uvijek želim da ostane na onoj razini koju će naša djeca razumjeti i koja neće na njih negativno utjecati. Koliko god da je izazovno i zahtjevno kontrolirati svoju ljutnju, bijes i tugu pred svojom djecom, smatram da neke emocije oni interpretiraju drugačije i da na njih utječe potpuno drugačije njihovo viđenje nekog događaja. S našom tugom i boli koju proživljavamo u životu djeca se nekako i moraju naučiti nositi jer je ona dio nas i teško možemo sakriti te osjećaje, ali našu ljutnju i bijes djeca ne moraju osjetiti, odnosno ja želim biti roditelj koji može kontrolirati nalete bijesa i ljutnje, te svojim primjerom pokazati da ‘izljevi’ tih osjećaja ne donose ništa dobro, i da premda ih ponekad osjećamo trebamo pronaći način da se nosimo s njima i ‘hladne’ glave razmotrimo situaciju koja u nama izaziva takve osjećaje.
‘Osjećati’ svoju djecu, pričati s njima i primjerom im pokazivati radost ovog života bi nam svima trebala biti nit vodilja, i to želim u ovoj i svim sljedećim godinama svim roditeljima od srca.
Foto: pexels.com