Često se stručnjake smatra osobama koje imaju sve pod kontrolom, imaju savršene odnose, ne osjećaju strahove, brigu ili ljutnju, nemaju problema u odgoju ili imaju savršene partnere, no istina je mnogo drugačija od realnosti. Mnogo toga nam se danas, na društvenim mrežama nudi, iz čega zaključujemo da su edukatori ili terapeuti ljudi koji znaju kako bi se se trebali ponašati u odnosima. Nerijetko, u radu s klijentima, čujem opterećenost tom savršenom slikom i nastojanjem da bez velikih teškoća „hendlamo“ svoju djecu, partnerski odnos te profesionalni dio života kao i vrijeme za sebe. Na svjesnoj razini znamo da ne može sve biti idealno, no u praksi nekako uvijek „šteka“, zar ne?
Kako sam razvedena, i imam kćer od 5 godina te smo se nedavno preselile u moj stan, iskusila sam onaj dobro poznati, iskonski strah za svoje dijete i majčinsku brigu.
Terapeut u meni: „Ok, ajmo analizirati ostala životna područja. Razumiješ da je preseljenje 3. po redu stresno iskustvo u životu, zar ne? Treba vremena, novo ti je. A znaš i da je svaka promjena okolnosti – frustracija. Na kojim životnim područjima se ne realiziraš na način da si skoro svo vrijeme zadovoljna? U partnerskom. Okej, sada imamo i problem sa samoćom. Jesi li usamljena?”
Majka u meni: “Ovo je pogreška, možda nisam trebala kupiti ovaj stan. Što ona radi u drugoj sobi, idem provjeriti diše li (ima 5 godina!!). Hm, možda će pasti s kreveta, trebala sam staviti onu ogradicu (ponovno: ima 5 godina i nije pala niti jednom!).. Okej, dramiš, smiri se… I tako sam prvu noć bila budna do 3 ujutro, a legla sam u 22 sata.”
Iako znamo da ne možemo upravljati vlastitom djecom niti njihovim izborima i iako znamo da naš partnerski odnos ne diktira kakve će partnerske odnose naša djeca jednoga dana birati, postoji ta briga, strepnja, pokušaji usmjeravanja djece pri čemu zapravo nastojimo ispraviti vlastite „pogreške“ iz prošlosti.
Terapeut u meni: “Ti si savršen primjer da si, unatoč gledanju braka svojih roditelja birala predivne odnose i odabirala drugačije načine komunikacije i povezivanja. Tvoje dijete, unatoč iskustvu razvoda svojih roditelja, trenutno vjeruje u ljubav, „ima dečka“, otvoreno iskazuje emocije i privrženost te ne spominje da je čudno kako smo razdvojeni i kako mama i tata ne žive zajedno. Znaš da si je sama iskreirala svoju realnost, neovisno i tvojem iskustvu.”
Majka u meni: “Hoće li joj biti dobro kod tate; kakve lekcije uzima za sebe, na koji način će promatrati odnose, hoće li znati birati ljude uz koje će biti zadovoljna i znati izlaziti iz odnosa u kojima se ne ostvaruje.. moram joj na kraju svakog čitanja bajki reći što je ljubav, što je poštovanje, što je izbor dobrog odnosa i da možda „sretno zauvijek“ nije zacementirano.”
Majka u meni: umorna sam, cijeli dan radim, očekujem pomoć koje nema, nisam dugo vidjela svoje prijateljice, ne da mi se uspavljivati niti ležati dok slušamo audio priču. Želim otvoriti pivu i buljiti u laptop. Ponekad poludim i ne pristajem na zahtjeve svojeg djeteta. Dosljednost podrazumijeva i zakidanje djeteta za neke njegove želje. Možda nisam trebala burno reagirati i ponekad žalim zbog svojeg ponašanja.
Terapeut u meni: “Prvo, ne postoji savršen roditelj kao ni savršen život pa tako ni svaki dan nije idealan. Znaš da je dobar odnos onaj u kojem je više brižnih ponašanja nego onih pomoću kojih se udaljavamo. Jesi li generalno zadovoljna majčinskom ulogom bez obzira na postupke djeteta? Što činiš za odnos: razgovaraš li, dijeliš, jesi li prisutna, slušaš li, podržavaš, objašnjavaš li svoje postupke… Što još možeš učiniti da budeš zadovoljnija? I ako danas nemaš kapaciteta, u redu je. Čovjek si. Iskomuniciraj to. Zagrli, rasplači se ako trebaš. A onda pronađi gdje ćeš se napuniti.”
Što sam htjela ovim primjerima poručiti?
- I stručnjaci su ljudi od krvi i mesa.
- Svako ponašanje možemo mijenjati.
- Važna je briga o sebi i podrška koju odabiremo imati (namjerno biram ovakve riječi jer smo za povezivanje mi odgovorni).
- Nije sve crno bijelo i svaka situacija je individualna; ne postoje recepti.
Iako teorijski mnogo toga znamo, za promjenu je potrebna integracija tog znanja. Integracija se događa tako da isprobavamo različite obrasce ponašanja, mijenjamo percepciju i „testiramo“ ono što nam se čini kao bolja opcija. Da bi integracija bila potpuna potrebni su upornost, vrijeme, strpljenje, ponavljanje i provjera novih navika. Možda ćemo neke odbaciti. I to je u redu. Kada nam ponašanje ima smisla onda ga i uvodimo u lepezu ponašanja. Čim bilo koje prestane imati smisla, više ne posežemo za njime. Sve dok nam ponašanja, koja nas udaljavaju od drugih imaju više smisla od onih koja nas približavaju, potrebna je samoprocjena sebe i odnosa koje imamo. Osvještavanje vlastitih izbora na način da smo svjesni zašto ostajemo u nekim odnosima i što dobivamo ostajanjem (i u nesretnom odnosu dobivamo ako mislimo da ne možemo preživjeti bez druge osobe.) Ostanak je odabir nasuprot bivanju samima. Prije nego što iskritiziramo sami sebe ili prelazimo u paniku i strahovanje, idemo vidjeti kako smo mi sa sobom i s našim ostalim odnosima.
Neprestano ističem (jer u to čvrsto vjerujem) da trebamo biti dobro najprije sa samima sobom.
A to podrazumijeva zauzimanje za sebe, osvještavanje vlastitih izbora, samopouzdanje, ljubav i nježnost prema sebi, dozvoljavanje „loših“ dana, činjenje novih poteza kojima si dokazujemo da smo vrijedni, snažni, hrabri i poduzetni. Prije nego što zagrmimo sami na sebe, pa onda i na druge, pitajmo se na kojem području nam ne ide kako želimo.
Fotografije: pexels.com
