Mama sam već četrdeset i dvije godine. Ne, nemam dijete tih godina, ali ako zbrojim dvadeset i šest kćerkinih godina i šesnaest sinovih, zapravo prolazim kao roditelj (ili kao roditelji) gore spomenutih godina.
Imala sam tu „sreću“ da su imali grčiće, da su kod oboje nicali zubići, da nikada nisu spavali, da su bili tvrdoglavi mali magarčići, bacali su se po cesti, gledali da čim se okrenem naprave bar mali nered, nisu htjeli jesti pa su htjeli jesti, ugrabili svaku priliku da dobiju nešto slatko, obolijevali, kretali u vrtić, školu…
Tko bi rekao?! Kao i gotovo sva djeca na zemaljskoj kugli.
No unatoč svemu, nekako smo pronalazili zajednički rječnik. Ako me netko pita kako, ne znam. Možda zbog toga što sam rano rodila prvorođenicu i oduvijek je moja kraljica. Možda zato što je trebalo drugom da ugleda svijet punih deset godina i petnaest dana nakon toga i bio nam je svima igračka. Pokušavala sam i uspjela graditi odnos s njima od samog početka. Bilo mi je bitno da smo mi kao roditelji oni kojima će doći kada imaju problem, kada trebaju utjehu ili zagrljaj pa imali šest ili dvadeset i šest godina.
Ne, nije uvijek sve bilo bajno da se razumijemo, ali koji odnos je bajan? Mislim da takav ne postoji, a ako postoji onda netko glumi Pinocchia.
Do neki dan, nakon božićnih blagdana, nije mi palo na pamet da i mi roditelji prolazimo faze skupa s njima. Samo naše faze se razlikuju od njihovih, dijametralno su suprotne.
Od prvog trena kada su ugledali ovaj svijet, nakon navale adrenalina, kreće pitanje „je li sve u redu?“ Netko će pitati za apgar, netko će gledati jesu li svi prstići na broju, ali sve se svodi na to da kada sretni napuštamo rodilište, sa strahom mislimo o danima pred nama.
Prvi plač – boli li je/ga, je li gladna, je li žedna, oooo Bože možda ima neku neizlječivu bolest i pati??? Prisjećajući se tih dana znam da su većinom samo trebali našu bliskost, jer kad smo ih uzeli u ruke plač bi odjednom netragom nestao. Bili su to uglavnom lijepi bebeći dani uz fazu roditeljske patnje i straha.
Nastavilo se sa zubićima, stavljanjem zaštite na sve strujne krugove, brižnim uvođenjem hrane koje bi završilo ispljuckano posvuda, propuzavanjem, prohodavanjem sa šljivama, kvrgama i hitnim službama, kada će progovoriti, kada će skinuti pelene…
Činilo se dugo, ali je prošlo kao list na vjetru vušššš.
Onda stiže ispipavanje granica. O da, svečano priznajem moji su ih imali u izobilju. Od redovnog bacanja po cesti, točno na istom mjestu, na putu do vrtića pa do uvlačenja u veš mašinu u dućanu i potrage u koju su bili uključeni svi zaposlenici. A između toga sijaset svega. Faza kada bi ih ponekad stavio u top i ispucao u svemir, ali kako ćeš kad te pogledaju onim okicama „mogu te očarati kad god poželim.“
Nakon toga lagano postaju svoji, misle da su veliki i svakim danom svijet je sve više njihov. Dok stvarno ne postanu veliki i krenu na prvo „sve.“ Prvi dan u školi, odlazak na rođendan, prvi izlet, prva ekskurzija, prvi izlazak, prvo zaljubljivanje, prvi let avionom…prvo „sve.“ Roditeljska faza zvana briga, jer sve njihovo prvo, sve ono čemu se oni raduju i vesele, u nama izaziva tisućljetno roditeljsko pitanje „što ako…?“, sve dok ih ne ugledamo žive i zdrave pred sobom.
Zamislite, preživjeli su sve prvo, ali to ne umanjuje bitnost naše faze, kao što ni mi nismo umanjivali ni jednu njihovu fazu. Dapače, proživjeli smo je tom protufazom koje u tom trenutku nismo bili ni svjesni.
Prođu godine i ulazimo u godinu 2023. Moja velika kraljica je već dugo svjetska putnica i navikli smo da je često nema doma. Završila je i diplomski studij u Rijeci pa smo bili odvojeni dvije godine. Ali je dolazila i odlazila. Godinama.
U drugoj državi je skoro godinu dana. I sada, drugog dana siječnja 2023. godine, odlazi na avion, pozdravljamo se. Gledam stan, prazan je. Nikada mi nije bio prazan, jer sam znala da će se vratiti. Shvaćam zašto je prazan, ona je zaista otišla iz svog doma, ostavljajući me da se suočim s fazom tuge. Obilata tuga koja je obuzela cijelo moje tijelo.
Iako je već dugo svoja, iako se sama uzdržava, iako živi svoj život, tek taj dan, u tom trenutku, shvatila sam da je odradila zadnju fazu u svom domu. Ona svoju – odlazak, ja svoju – tugu.
Sada će netko reći, ma gle je pa to je normalno. Da, znam da je normalno, ali ne želim da mi netko umanjuje moje faze. Imam ih pravo proći, kao što sam davala pravo djeci da prolaze svoje faze. Neću se bacati po cesti, niti uvlačiti u veš mašinu, ali mogu odtugovati i isplakati svoju fazu.
Ona je moja kraljica i uvijek ima svoje mjesto i utočište, kao i sve kraljice i kraljevi ovog svijeta, ali pustite mi moju fazu. Ne umanjujte je meni, a ni sebi. Na kraju krajeva zašto roditelj ne bi imao svoje faze?!
Roditelj je u najsigurnijoj fazi kada su djeca sretna, a to je na kraju najvažnije, njihova sigurnost i sreća. Gledati ih kako lete u svijet krilima koja ste im vi gradili dan po dan kroz cijelo roditeljstvo.
Odlaze, ali ostaju zauvijek.
Foto: unsplash.com
O autoru: Marina Zubak @pink_cancer_mama ponosna je supruga i majka jedne velike djevojke i jednog pubertetlije. Vječiti veseljak, velika ljubiteljica knjiga, cvijeća, druženja, humora pa i onog crnog. Obožavateljica koncerata i kina. Fighterica i osnivačica portala mamo.hr koji pruža podršku i informacije svim osobama koje se bore s karcinomom, ne samo dojke, nego i ostalim vrstama.
