L. je mama djeteta s poteškoćama, ipak mnogi je osuđuju što se trudi živjeti punim plućima. Ovo je njezina priča
“Nezaposlena sam mama troje djece, od kojih jedno ima poteškoće u razvoju. Evo, nakon što sam natipkala ovu rečenicu očekivala sam od monitora nekakvu reakciju jer je to ono što inače dobijem od okoline, reakciju koja to nije. Onaj pogled koji govori više nego što ljudi zapravo žele pokazati. Onaj pogled koji mi kaže kako je puno njih nakon tih riječi upravo donijelo zaključak da me poznaju. Možda ne mene osobno, ali ono – moju vrstu. Jer, očito postoji ta vrsta besposlenih mama koje po čitav dan ispijaju kave i lamentiraju o tome koliko im je život težak dok pritom troše novac koji im pada s neba. Ispada da monitor ima najmanje predrasuda.
Znate što sam nebrojeno puta čula? “Ti si toliko drugačija nego što sam mislila!”. Ljudi to misle kao kompliment. Iako sam ja netko koga stvarno otkad je živ nije bilo briga što to ljudi misle, ne doživljavam tu izjavu kao kompliment. Doživljavam ju kao predrasudu nekog tko misli da zna nešto o meni, o mojim razmišljanjima, strahovima, nadama, težnjama, brigama, a da nije prozborio sa mnom. I ne razumijem zašto se ljudi toliko ograničavaju.
Činjenica jest da su moja djeca, svako od njih troje, ne samo ono s poteškoćama, moj najveći životni projekt. Kao što su to, pretpostavljam, svim roditeljima njihova djeca. Činjenica je i to da dijete s poteškoćama zahtijeva neusporedivo više angažmana, strpljenja, mudrosti, pa i ljubavi ako baš hoćete, jer kad se spoji 10 noći u kojima ste sve zajedno odspavali sat vremena, samo im ljubav i to što su jako slatki spasi život kad se u 2 sata ujutro žele igrati. Činjenica je i to da zbilja najveći dio mog života čine oni i sve se vrti oko njih.
Ali to ne znači da JA NE POSTOJIM. I dalje sam nečija žena, kćer, sestra, prijateljica, kuma i sve ostale uloge koje čovjek ostvaruje kroz život.
Jedino nisam kolegica s posla više nikome, kao što smo već utvrdili.
Roditeljstvo nije ništa doli balansiranje između svojih i djetetovih potreba. Nikako nije zanemarivanje svojih u svrhu ispunjavanja njihovih, to je ropstvo. To me naučila jedna predivna terapeutica kojoj ću zauvijek biti zahvalna, s jedne od bezbroj radionica koje sam pohađala i pohađam kao roditelj djeteta s poteškoćama. Žena me vratila na tvorničke postavke i podsjetila kako moja djeca ne trebaju roba koji im bezuvjetno ispunjava želje nego zadovoljnu osobu koja živi svoj život, a oni ga obogaćuju.
Da, trebaju mamu koja je ispunjena jer radi stvari koje je vesele, koja je sposobna nositi teret života na svojim leđima, a ne klečati pod njim, mamu koja se raspadne na komadiće od udaraca i ozljeda koje joj zadaje život, a onda skupi komadiće sebe, ustane i ide dalje, mamu koja nije upala u zamku društva da bude žrtva vlastitog života. Moj sin ima autizam i to je činjenica na koju ne mogu utjecati, ali mogu utjecati na to kako se moja obitelj nosi s time.
To nije razlog da se ne smijemo, ne radujemo, ne budemo jedni drugima oslonac i podrška, da se ne ljubimo. To nije razlog da ne živimo.
Zadnjih nekoliko godina me mučilo 5 kilograma viška. Pošto sam od djetinjstva kronični kardiovaskularni pacijent smetali su mi u tom smislu, ali su me još više smetali sa strane ženske taštine. Nije mi se sviđalo kako izgledaju na meni. Odlučila sam, zainatila se, trenirala, prilagodila prehranu i skinula sam ih. To je bilo nešto što sam željela proslaviti i odati počast tom svom tijelu koje je osim što je proizvelo 3 života, svašta prošlo u svojih 36 godina. Predložila sam par mojih prijateljica da odemo samo mi cure na vikend koji uključuje boudoir fotografiranje, pošto mi je to želja već jako dugo. Njihova reakcija je bilo čuđenje s pokušajem da sakriju nemalu dozu osude za moju površnost da razmišljam o tome u svojoj situaciji. Valjda je zabranjeno biti žena i osjećati se privlačnom od dana kad se ustanovi da ti dijete ima poteškoće. Pa sam shvatila da olako ljude zovem prijateljima.
Da, točno je da imam dijete s poteškoćama, ali nije ni na jedan način točno da će on imati koristi od toga što ću ja odustati od svega što me veseli. Isto tako nisam primijetila da itko brine umjesto mene, ne spava umjesto mene, razvozi po terapijama, treninzima, školama, doktorima, zubarima umjesto mene, da itko kuha, pere, čisti umjesto mene, a to je full time job kad ga radiš sam. Tko mi ne vjeruje neka proba.
Primijetim samo osudu što pokušavam živjeti.
I sad meni nije jasno zašto nije prihvatljivo da volim čitati glupu beletristiku ako me ona rasterećuje, pisati da spasim glavu od eksplodiranja, učiti strane jezike ako me obogaćuju, putovati ako mi to puni dušu, voziti uz glasnu glazbu ako me to opušta, našminkati se i isfenirati kosu ako se tako osjećam ljepšom, pričati o seksu ako me to zabavlja? Zašto se očekuje da budem žrtva života i sramim se svojih potreba? Zato jer imam dijete s poteškoćama? On me i naučio koliko mogu i koliko sam spremna i sposobna. Prekratko smo mi tu na ovom svijetu da bi se odricali radosti.
To sam naučila na teži način, ali o tome drugi put.”
Foto: unsplash.com
SUPERMAMA JASMINA : S tri godine moj me je sin prestao zvati “mama”
