Moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika.
Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe.
Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove.
Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici.
Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom.
Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja.
Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu.
Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet.
Moje dijete ima četiri godine, puno pitanja o životu i jednu sasvim običnu majku koja se na njih trudi odgovoriti i pritom sve održati na životu.
Moje dijete ima majku koja često kaže „ne“ svemu što bi majka trebala biti, mjereći je mjerilom današnjih standarda, mjereći je od strane onih koji trče nevidljivu trku kojoj se ne vidi cilj, trku u kojoj za sobom vuku djecu nesvjesnu poante trčanja, svjesnu jedino toga da se trčati mora, već od jasličke dobi. Moje dijete ima majku koje odbija trčati, stoji sa strane, gleda utrku i ispija treću kavu. Moje dijete ima majku koja se zahvalila sponzorima i proslijedila medalju dalje.
Moje dijete ima majku koja će mu morati biti sasvim dovoljna.
Kada bi se ljubav mjerila time koliko u svoje dijete ulažem, a kada bi ulog bile izvanvrtićke aktivnosti, bojim se da bi slika mene kao majke bila zabrinjavajuća. Ne zato jer nemamo mogućnosti ili raspoloživosti, ne zato jer nemamo sredstava, ne zato jer nema ponude. Već zato jer naprosto – neću.
(p.s. Smije li mama reći „Neću.“?)
Srećom, u jednadžbu uspješnog majčinstva ubrajam neke druge faktore koji me spašavaju od totalnog fijaska i zbog kojih si sama uručim pehar za sve trke koje trčim, a koje nisu dovoljno vidljive oku zabrinutog promatrača da bi bile zabilježene u tablici „majka godine“.
Pa tako moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika, ali kaže mi „good job, mama, vjerovao sam u tebe“ kad mu dohvatim igračku s najviše police.
Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe, ali vikendom puštamo Ramonese i raspravljamo je li bolja „Hey ho! Let’s go“ ili „Spiderman“ koji je evidentno u vodećoj poziciji radi precool spota.
Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove, ali se utrkuje na romobilu s frendovima ispred zgrade.
Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici, ali kada slika vodenim bojicama, pita me koja mi najdraža boja pa mi nacrta strašnog i opasnog – pink dinosaura.
Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom, ali ljeta provodimo u plićaku dijeleći svoje igračke s nekim novim prijateljima, na plaži na kojoj još uvijek postoje samo tri vrste sladoleda i musava djeca koja trče bosa, bez anatomskih cipelica za more.
Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja, ali smo se sanjkali blizu kuće dok je tata glumio vučnicu, a mi mu se smijali i napadali ga grudama.
Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu, ali rastavio je sve svoje autiće uz našu pomoć i s pravim alatom, baš kako to rade veliki dečki.
Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet, ali svaki dan ima mamine palačinke sa šećerom, priču o omiljenom junaku prije spavanja i majku koja mu barem stotinu puta na dan kaže koliko ga voli.
Je**ga, to će morati biti sasvim dovoljno.
Foto: unsplash.com
