Godinama sam bila uvjerena kako emancipiranoj ženi poput mene nije nikakav problem izraziti se, neovisno o temi. Poprilično sam samosvjesna, uglavnom imam svoj stav i znam ga artikulirati. Ako biste me pitali imam li problem s izražavanjem svog mišljenja, uvjerljivo bih, sebi i vama, odgovorila da nemam. Sve dok nisam u ruke uzela knjigu „NE. JE POTPUN ODGOVOR“, autorice Megan LaBoutillier u kojoj u jednom dijelu možete pronaći vježbice s rečenicama koje možemo upotrijebiti kako bismo asertivno zastupali svoje granice. Sve jedna je u meni izazvala golemu nelagodu.
Zamislila sam sebe u situaciji u kojoj ih želim/moram izgovoriti i ostala sam nijema.
Kako je moguće da meni koja ima mišljenje o gotovo svemu, koja održi sastanak pred dvadesetak ljudi i piše otkada zna za sebe, toliki problem predstavlja rečenica svedena na dva slova: „Ne.“
Ubrzo mi je postalo jasno – znati artikulirati stav je jedno, ali znati povući granicu između sebe i drugih ljudi je nešto sasvim drugo.
Odjednom, uhvatila sam se kako prvi put govorim „Ne“ u tridesetoj godini života. Kako je to moguće? Moj mališan izgovori tisuću „Ne“ dnevno, a moje se redovno pretvara u slabu kopiju još slabije volje pa nerijetko poprimi oblik:
- „Rado bih na kavu, ali nemam vremena.“ (Ne želim na kavu.)
- „Pa ok dođi, samo malo kasnije.“ (Ne odgovara mi da dođeš ni sada ni kasnije.)
- „U redu, mogla bih ti ja uskočiti ako si presložim neke obaveze.“ (Imam dosta svog posla i ne želim tvoj.)
- „Ok, nije mi baš usput, ali povest ću te.“ (Ne želim raditi dodatni put i voziti na drugi kraj grada.)
- „Dobro, uzet ću malo“. (Ne želim jesti iako sam u gostima jer nisam gladna.)
- „Pa imamo prosječna primanja, pretpostavljam.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje kolika mi je plaća.)
- „Vidjet ćemo što će biti.“ (Ne želim odgovoriti na pitanje hoću li još imati djece.)
- „Ha-ha, drugi put, imam puno posla.“ (Naporni kolega želi sjesti u moj ured.)
U svim ovim situacijama, sasvim legitiman odgovor i jedini koji rezonira s mojim potrebama bio bi „Ne.“ / „Ne želim.“ / „Ne želim odgovoriti na ovo pitanje.“
No, zbog potrebe da cjelokupnu situaciju učinim ugodnom za onoga preko puta, vrlo često ću humorom, šarmom, izvrdavanjem ili izmotavanjem, a ponekad i pristankom, pribjeći nečemu što je sve osim egzaktnog „Ne.“, nadajući se kako će osoba preko puta shvatiti moju nevoljkost i sama odustati od pitanja ili nauma, što se događa gotovo nikada. No, problem nije u drugoj osobi koja ne shvaća moj ton, govori tijela ili „blago ne“, već u meni koja se ne usudim, radi izbjegavanja potencijalne neugodnosti, jasno iskazati što mislim.
Pa tako dolazim do zaključka da sam ja zbilja jedna emancipirana žena koja jasno izražava svoje stavove u svakom slučaju, osim kada taj stav glasi „Ne.“ Što je poprilično poražavajuće s obzirom na to da imam svako pravo na to i da sam toga prava svjesna.
No ipak, ne radim to. Zašto?
Djevojčica koja ugađa
Koliko puta vam je kao djetetu rečeno da, iako to ne želite, nazovete strica za imendan ili poljubite tetku koju niste vidjeli godinama, da pozdravljate onog susjeda koji baš nikada ne odzdravi ili da se nasmijete na vic koji baš nikome osim šaljivdžije s čašom u ruci nije smiješan? Previše puta. Djevojčicama puno češće nego dječacima. One će, uostalom, sutra postati žene koje će biti tješiteljice/njegovateljice/skrbnice/paziteljice/odane prijateljice/ i moraju jako rano naučiti da je njihova zadaća učiniti drugoga sretnim.
Otkako znam za sebe, u svim socijalnim interakcijama, što privatnim, što poslovnim, nastojim učiniti situaciju ugodnom i pri tome se posve smaram i umaram, do razine da mi trebaju dani rekuperacije u samoći kako bih ponovno došla na normalnu razinu energije. Zašto ne mogu pustiti da nekome pokraj mene bude neugodno? Zašto me brine hoće li se Đurđa koja postavlja preintimna pitanja naći uvrijeđenom mojim odgovorom? Zašto svi oko mene, nauštrb mojih osobnih granica i posjeda vlastitog prostora i vremena, moraju biti zadovoljeni? Zašto sam u konačnici ja ta koja se osjeća pritisnutom obavezom ili druženjem koja nisam znala odbaciti, odgovorima koje nisam htjela dati, sugestijama koje nisam htjela primiti?
Prije nekoliko mjeseci bila sam u situaciji u kojoj sam znala da ću ponovno biti priupitana pitanje koje se često nametne i na koje nisam spremna dati odgovor, i moram priznati, u maniri dobre štreberice se mentalno pripremila pa kada je trenutak došao, mirno izgovorila „Ne bih odgovorila na ovo.“
Zavladala je kratka tišina i razgovor je nastavio teći normalno.
Tko se boji vuka još? Prvi put je najteže. Dalje, sve je stvar vježbe. Uostalom, puno je bolje da nezadovoljna odgovorom bude Đurđa, nego vi. Ne zaboravite, prije nego svima drugima, svatko od nas odgovara sebi.
Vježbajte reći „Ne.“ – to je pravi self care.
