Živimo brzo, želimo sve, po mogućnosti u isto vrijeme – biti, doživjeti, osjetiti, probati, vidjeti, naučiti, pružiti, ne propustiti… Želimo to i svojoj djeci vjerujući da tako radimo najbolje za njih.
Od kada vodimo paralelne živote na društvenim mrežama, svjesno ili nesvjesno, bojimo se da ćemo nešto propustiti. Teško je oteti se tom dojmu kad se nudi toliko toga, a čini se da svi drugi stižu sve i pritom uživaju. Kao da bismo, ako propustimo, izgubili ritam s drugima, mjesto u društvu onih koji nam se sviđaju, ili sami ne bismo bili onakvi kakvima želimo biti. Ili ne daj bože, možda bismo zakinuli svoje dijete. A danas je neizmjerno važno biti dobar roditelj. Ne samo dobar, bolji. Teško se oduprijeti savjetima koji pršte sa svih strana i ne zaviriti u savršene živote drugih.
Istovremeno, dajemo najbolje od sebe i na poslu, žongliramo kućanstvo, hobije, vrtić, školu, obitelj, prijatelje. Vikende nastojimo iskoristiti na najbolji način jer znamo da se kvaliteta računa, kad smo već u minusu s kvantitetom. Razmišljamo kako bismo trebali postići work-life balance, to je neophodno za tu istu kvalitetu života. Premda osjećamo da je to nemoguća misija i da je jedini put do balansa eliminirati sve viškove na putu do njega, nije lako odlučiti čega se odreći. Nemoguće je ne posumnjati da nešto nije u redu s našom organizacijom ili energijom, jer drugi sve to stižu, uređeni i nasmijani.
Nema menadžera doraslog roditeljskom poslu. I nema posla poput roditeljskog.
Premda je menadžerski pristup roditeljstvu ponekad neophodan, istovremeno nas dovodi do onoga što njime pokušavamo izbjeći – ludila (ili kako se to danas kaže – burnouta). Sve bolja i bolja organiziranost udaljava nas od opuštenosti umjesto približava. Jer opuštanje nije stvar ubacivanja dodatne aktivnosti u raspored, baš kao što ni “biti u trenutku” nije stvar vremena.
Zbog čega se tako grčevito držimo vjerovanja da trebamo i možemo sve? Roditeljska kontrola nikada nije uključivala toliko mikromenadžmenta kao danas: kontrola porijekla namirnica, pripreme hrane, čistoće prostora, odjeće, igračaka, medijskih sadržaja, aktivnosti, baka i djedova, prijateljevog ili susjedovog utjecaja, zadaća, učenja…
Od silne težnje za najboljim, najkvalitetnijim, najpozitivnijim izgubili smo osnovu našeg zdravog razuma i intuicije – spontanost.
Spontanost je temelj opuštanja, prepuštanja, uživanja u trenutku i istinskog zadovoljstva, to je ta karika koja nam tako često nedostaje. Temelj nesavršenstva i najvećeg učenja (kad je ono toliko važno!). Jer ono se dešava iz slučajnosti koje pruža priliku za neplaniranim iskustvima i nepredvidivim rješenjima. Priliku za kvalitetne odnose, stvarne i duboke, s nesavršenim prijateljima, nesavršenom obitelji, na nesavršenim mjestima. Dok mi danas gubimo vrijeme po cijele dane tražeći savršena iskustva, mjesta, ljude, prilike, vrijeme (a nikad nije dobro vrijeme!).
Vrijeme brzo prolazi. Bojimo se da ćemo propustiti život pa ga pretrpavamo aktivnostima i doživljajima. Bojimo se da će naša djeca propustiti sve dostupne sadržaje, iskustva i doživljaje. Uvjereni smo da je naša uloga približiti ih im, pružiti im sve – poticaje, osjećaje, avanture, uspomene na daleka putovanja… Vjerujemo da je najvažnije da im nudimo što više i da što više toga prožive upravo s nama. Da nas to čini zaslužnim roditeljima, a njih zahvalnima. Hoće li zbog toga doista biti sretniji ljudi?
Prebrzo nam curi vrijeme za život, za obično bivanje sa svojim ljudima, osjećajima. U svom miru. Njega nikada nemamo. A naš nemir upijaju naša djeca.
Trebaju li nas ona stvarno da im budemo najbolji prijatelji, ostvaritelji svih želja, glavni zabavljači? Trebaju li da ih branimo od dosade, neposlušnih prijatelja, konflikata, ljutnje, tuge? Trebaju li propuštati polaganost dječjeg života, mir, nered, slobodu, običnu igru, obično bivanje, obična mjesta?
Vrijeme koje je tek pred njima, puno najljepših doživljaja i najvećih razočaranja, ionako je vrijeme bez nas. Vrijeme u kojem će trebati znati pronaći utjehu, mir i sigurnost u sebi.
Danas mnogi od njih ne znaju pronaći mir niti zadovoljstvo u sebi. Kao i mi, hodaju naučenim stazama tražeći poticaje izvana kako bi pobjegli od sebe, svega nelagodnog, neuspjeha, strahova i unutarnjeg nereda kojeg uvijek netko drugi slaže umjesto njih. Današnji klinci se teško nose s promjenama koje im život donosi, a to nije zbog promjena niti zbog života. Već zbog udaljenosti od njihovih vlastitih unutarnjih snaga.
Ne trebamo im pružati sve. Neće zbog toga propustiti život niti manje naučiti. Dobit će vrijeme za djetinjstvo kakvo trebaju da bi jednom znali voditi svoj život.
Hoćemo li mi time nešto propustiti? Zrno kontrole i ono ludilo, možda. No dobit ćemo malo više balansa, malo više spontanosti i prepuštanja, priliku za biti svoji i biti dobro s tim.
Je li naš strah za dječju budućnost neprijatelj njihovoj snazi? Kako razumjeti sveprisutnu tjeskobu i anksioznost kod mladih? Kako procesuirati svoje vlastite neugodne, preplavljujuće emocije s kojima se susrećemo? Zbog čega se bojimo dječje tuge, ljutnje ili agresivnosti? Kako protumačiti masovno bježanje u emocionalno jedenje, paralelne svjetove video igrica, društvenih mreža i pornografije, prisutnih kod mladih, ali i kod nas odraslih? Od kuda krenuti kada želimo stati, udahnuti i preispitati se?
O svemu tome kroz cjelovit program govorimo 20.-25.3.2023. na Klubkovoj konferenciji BITI dobra, dobar, DOBRO za roditelje koji žele biti bolje, a ne bolji. Pridruži nam se na radionicama zaranjanja u sebe, procesuiranja preplavljujućih emocija i stresa, nošenja s velikim životnim promjenama i brojnim drugim predavanjima za dovoljno dobre, zadovoljne roditelje, odgojitelje, učitelje i sve druge željne inspiracije.
Snimke su dostupne 7 dana po završetku programa.
Autor: Ivana Habuš Kraljević
Foto: unsplash.com
