Jučer je medijima predstavljen eksperimentalni projekt cjelodnevne nastave, a komad prilično dugog, kompliciranog i kontradiktornog teksta ministar Fuchs i glavni hrvatski mediji predstavljali su naslovima poput:
Roditelji više neće morati učiti s djecom
Nema više zadaće kod kuće
Nema više učenja kod kuće
Isto tako neki su čak malo pročitali o čemu se radi, pa pišu kako se radi o „potpori i obogaćivanju programa” dodatnim satima (zašto mi ove riječi zvuče kao da ih je netko samo preveo iz nekog tuđeg programa?), a neki otvoreno pišu kako će djeca ostajati u školi duže da bi napisala zadaću.
Ono što je zabrinjavajuće u cijeloj ovoj priči je to što se ti naslovi prenose kao nešto pozitivno, a ovakav način prenošenja stvari uvredljiv je i za roditelje i za učitelje i za djecu.
Ovo nije tekst o tome je li cjelodnevna nastava dobra stvar ili nije, nego je tekst o tome što nam opet (kao što je to često slučaj s temama oko kojih se svi vole dobro posvađati) zapravo manjka u poimanju škole i učenja i njihove funkcije u našim životima. Tek kada bismo mogli vidjeti prave probleme i širu sliku, možda bismo napokon mogli ostvariti dubok i kompletan dijalog koji je potreban kada se žele mijenjati važne stvari kao što je obrazovanje, a time i budućnost, naše djece.
Postoje zapravo, puno važnije stvari od toga što netko bi ili ne bi, a ne temelje se na tome što bi netko htio da je tema, nego na znanosti i stvarima koje su bitne za razvoj dječjeg mozga i potencijala, ali i za stvaranje boljeg društva. Nismo li svi mi zbog toga ovdje?
1. Djeca nisu pisači zadaća
Djeci nije zadatak da samo pišu neke tamo zadaće, oni idu u školu i uče onda kod kuće da bi se razvijali, ostvarivali svoje potencijale, učili kako učiti i kako biti odgovoran za sebe i svoje učenje (potpuno nemoguće ako će im stalno netko govoriti što da rade). Djeci je potrebno da razviju odgovornost za svoje učenje i samoregulaciju učenja da bi uistinu bila uspješna i dobro razumjela sebe i svoje učenje. Dakle, nisu tu da samo pišu zadaće (koje su i tako glupe i daju ih zločesti učitelji, da se iščitati između redaka pojedinih portala) nego su tu da razvijaju nešto što će im zapravo biti potrebno u životu jer će jedino tako moći naučiti misliti svojom glavom. Znati čemu učenje zaista služi i kako ga koristiti i izvan te „strašne, dosadne i nepotrebne” građevine.
2. Potrebno nam je učenje kod kuće
Učenje nije neki horor i tegoba koje se treba riješiti i ostaviti to u školi, nego nešto što je svakom pojedincu potrebno svaki dan u životu da bi živio kvalitetnije i ispunjenije, shvaćao bolje sebe i svijet u kojem živi da bi ga činio boljim mjestom. Ja učim svaki dan, a moj mozak je sretan kad dobije neko novo znanje. Znati kako učiti i biti odgovoran za svoje znanje jedna je od onih vještina koje razlikuju one najuspješnije i najzadovoljnije. (I, ne, uspjeh nije petica kad si dijete, kao što uspjeh nije Audi, kad odrasteš.)
3. Odgoj nije kad se moraš stopiti s masom
Ne mogu shvatiti da netko smatra da je u redu tražiti od djeteta od 7 godina da bude školi obavezno od 8h do 15.30h/17h (naravno, ako ne mora jer roditelji rade).
Što je s onima koji vole učiti sami, kojima ne odgovara “školsko” učenje, koji trpe vršnjačko nasilje, koji su introverti, koji su daroviti, pa je jedino vrijeme kada se mogu razvijati samostalno, koji žele druge aktivnosti od onih u školi, koji imaju neke teškoće ili kronične bolesti, koji su jednostavno po nečemu drugačiji?
Što je s onima koji žele radije drugačije ispuniti svoje vrijeme, nekim sportom, glazbom, nekom drugom aktivnošću? Što je s roditeljima koji žele imati priliku da utječu više na školovanje i učenje svoje djece?
4. Roditelji koji rade pa im je potreban produženi boravak (kako naslovi predstavljaju cjelodnevnu nastavu, kao neku magičnu tabletu protiv zadaće i učenja kod kuće) ne žele se nužno “riješiti” svoje djece i učenja
Roditelji zapravo žele da njihovo dijete bude sretno i najuspješnije što može biti, što se trenutno u sustavu češće ne događa, nego što se događa, a još malo više iste stvari (istih predmeta i istog učitelja pod nazivom obogaćivanje i potpora, a u stvarnosti očito pisanje zadaće) nikako ne pogoduje razvoju različitih potencijala.
Jučer sam cijeli dan razgovarala s jako puno roditelja koji se osjećaju grozno jer se na ovaj način piše o njima, posebno s onima koji trebaju produženi boravak jer jednostavno rade i ne mogu drugačije i naravno da tim roditeljima treba jutarnja smjena, kao i produženi boravak. To ne znači da ti roditelji misle da je učenje nešto što treba ostati u školi.
Da, neki od njih imaju problem s pisanjem zadaće s djecom i imaju neke izazove sa školom i učenjem, ali ne zato što su grozni roditelji i misle da ne trebaju ništa raditi sa svojom djecom, nego zato što se škola jako promijenila, a često se mijenja upravo na ovaj način. Navrat nanos, pa šta bude.
Drugi je razlog što oko nas vlada jedna društvena kriza i apatija prema učenju (o tome recimo ne čitamo baš u novinama, nije baš dobar naslov za clickbait), a savjeti okoline su često kontradiktorni, neprilagođeni modernom svijetu ili pogrešno tumačeni.
Kako da naučimo djecu zašto je učenje zaista važno, kad sve oko nas vrišti posve suprotno, toliko da ni sami više u to nismo sigurni?
5. Djetetu je za razvoj mozga potrebna slobodna igra i povezanost s roditeljima
Iako u tom teško čitljivom dokumentu ima puno floskula koje mi zvuče kao da ih je netko prepisao iz tuđeg programa tko zapravo ne razumije što znače, ono što ja vidim kad pogledam u to je u kontekstu našeg školstva je kontrola i puno sjedenja.
Neću uopće ulaziti u to koliko su škole neopremljene i kako se za te idealne priče o cjelodnevnoj nastavi koja negdje sigurno uspješno funkcionira kod nas nema uvjeta, a ni dijaloga s onima koji bi to sve trebali provesti i istrpiti, te kako se manjak kadra premostio davanjem dodatnih obaveza ionako već preopterećenim i demotiviranim učiteljima, samo ću reći da meni kontrola i puno sjedenja ne zvuče kao dobar smjer za obrazovanje 21.stoljeća, kada već i vrapci na grani znaju da je djetetu potrebna slobodna igra da se razvija. Ne, slobodna igra nije zurenje u ekrane.
Osim kontrole i puno sjedenja, vidim i manjak vremena za povezanost s roditeljima koja nastaje tijekom učenja, kao i stvaranje nekih obiteljskih vrijednosti vezanih za učenje tako da nam poimanje tih vrijednosti ne mogu nametati loši medijski naslovi, kao i gušenje individualnosti. Naši učitelji većinski nisu, nego što jesu pripremljeni za rad s djecom koja su po nečemu drugačija. Ne zato što ne žele biti ili im nije stalo, nego jednostavno nisu imali priliku za dodatne kvalitetne edukacije (a tog vremena bi sada trebali imati još i manje), a sve i kada jesu, to je jako teško u razredu od 20 i više učenika zaista i postići.
Bojim se da će se upravo u to pretvoriti floskule o uravnoteženom, pravednom, učinkovitom i održivom sustavu odgoja i obrazovanja u ovim uvjetima koje mi trenutno imamo, a ako se i ne pretvore to će biti isključivo zasluga pojedinih učitelja koji su našli način da doskoče problemima sustava (kao što je to uostalom i sada) i nisu još poludjeli ili odustali zbog ovako omalovažavajućeg odnosa prema njima.
Ne razumijem što je uravnoteženo u tome da dijete cijeli dan sjedi u učionici (to što je navedeno da učitelj ima slobodu, može značiti nešto tek kada – pod broj 1, učitelj razumije da je važno da dijete nije samo u učionici, i pod broj dva, učitelj ima uvjete za to da radi u nekoj opuštenijoj okolini); ne razumijem što je pravedno u tome da dijete koje bolje radi samostalno MORA sebe obogaćivati ili primati potporu onako kako mu netko drugi odredi; ne znam kako može biti učinkovito nešto ako su oni koji bi to trebali provesti protiv toga; i ne znam kako išta od toga može biti održivo kad nemamo ni učionica ni kabineta ni zdrave prehrane u školama ni velikih knjižnica opremljenih za istraživanje…
I iako se svi nadamo da će ovo, kao uostalom i mnoge druge „reforme” prije, jednostavno propasti, ako ne propadne, bojim se da bi moglo postati recept za neuravnotežen, nepravedan, neučinkovit i neodrživ sustav odgoja i obrazovanja, barem u ovim uvjetima i na ovaj način, a sve to samo zato jer nismo naučili stavke iz ovih pet točaka.
Foto: pexels.com
