Na Valentinovo je muž otišao na večernje planinarenje s prijateljima, moja jednogodišnja djevojčica bila je ušuškana u krevetu, a ja rastrgana između čitanja knjige i gledanja filma, završila sam na stranici jednog portala, čitajući raspravu o tome smiju li mame zatvarati vrata od WC-a jednom kad postanu mame. I dok mi je ruka lelujala nad tipkovnicom, pokušavajući napisati neki polu smisleni komentar, osjetila sam kako mi kapci postaju sve teži i teži da bih već u idućem trenu širom otvorenih očiju koračala uskim špalirom penjući se beskrajnim kamenim stepenicama uvis.
Sa svake strane špalira nalazile su se žene, izgledom neobično podsjećajući na septe iz Game of Thrones i vikale: “Shame! Shame! Shame!”, prateći me optužujućim pogledom. Penjući se, razmišljam što sam točno skrivila da bih se trebala sramiti (znam, revnim nedjeljnim klečateljima na trgovima sigurno pada bezbroj stvari na pamet, ali meni eto, ama baš nijedna). Na vrhu stepenica čeka me vrhovna svećenica koja ujedno radi i kao turistički vodič.
“Dobrodošli u Momshamingland iliti zemlju Srama”, pozdravlja me ona nagrađujući me širokim osmijehom. “Zemlju u kojoj mame osuđuju mame, jer tko će koga ako ne svoj svoga.”
Tu pompozno zastane, ostavljajući mi trenutak da se saživim s novonastalom situacijom.
“Osuđivati možete u tišini, možda pored onog prekrasnog jezera”, spremno nastavlja glavna septa rukom mi ukazujući na maleno jezerce, odjednom stvoreno u mom vidokrugu, po kojem
mirno plove dva labuda.
“Mada nekako mislim da vi više spadate u lajaviji, tj. ekstrovertiraniji tip mama, možda bi vam ovo bilo više po volji”, obješenjački mi namiguje gurajući mi mali megafon u ruke.
Sjajno Iris, mislim si prihvaćajući megafon, čak ni u snu ne možeš biti introvertirana, misteriozna žena.
“Pravila ove zemlje vrlo su jednostavna”, nastavlja septa. “Nađete mamu koja radi nešto krivo i onda ju javno osuđujete.”
“Ok, a kakvi su kriteriji po kojima znam da bih nekoga trebala osuditi?”, pitam ju zbunjeno.
“Dajte molim vas, mama ste, znate kako odgajate vlastito dijete”, septa će podsmjehujući se. “To vam automatski daje za pravo da znate što je najbolje i za tuđu djecu. Čim dakle vidite mamu koja
radi suprotno vašim pa i najbanalnijim uvjerenjima, vi joj jasno i glasno ukažite na to.”
Ok, brzo učim, ne može ovo biti toliko teško. Septa se pozdravlja sa mnom i upućuje me da samo nastavim ravno ne brinući se previše hoću li se izgubiti. Poslušavši njen savjet, čvrsto stišćući
rukama mali megafon, ja krenem putem osuđivanja. S moje lijeve strane prostire se vrt prepun povrća gdje jedna mama okopava krumpire, a druga stoji iznad nje i viče joj: “To nije krumpir, to je batat, ne možeš krenuti u dohranu s batatom bez da je beba probala krumpir!”
Prolazim mimo njih prema voćnjaku gdje se druge dvije mame svađaju. Jedna je naime ubrala jabuke za vrijeme uštapa umjesto mlađaka i sad beba neće dobiti nutrijente potrebne njenom horoskopskom znaku. Mora da je riječ o frakciji Organske domaće nacističke kašice za bebu, mislim si u sebi. Krećem dalje jer se ne nalazim u tome. Udrugu Rode isto zaobilazim jer su mi dojilje koje pljuju po nedojiljama mainstream, a ja sam hippie u duši. Izašavši iz vrta, ulazim u prostrani ured kojim dominira ogroman okrugli stol za kojem sjede njegove vitezice, poslovne žene.
Na čelu im je tip-top sređena mama u Chanelovom kostimiću, drži PowerPoint prezentaciju o tome kako je znanstveno dokazano da su sve mame u istom dreku dok su na porodiljnom, no kad mama opet počne raditi onda joj se za dvadeset bodova diže rejting na ljestvici Majčinstvo – Sizifov posao. S obzirom da mi je porodiljni istekao, a ja sam dala otkaz, ne mogu se priključiti poslovnim mamama pa šećem dalje. Zapadno od ureda (ok, sad sam definitivno uvjerena da se radi o snu jer vidim da nemam problema s orijentacijom) vidim mamu na pozornici kako mota bebu u maramu za nošenje, dok ispod nje u gledalištu žene skandiraju: “Ispast će ti!”, “Poplavile su joj nogice!”, “Ajme drž’ je gospe ti, jako će ti ispast!”. Srce mi krene kucati brže, osjećam prepoznatljivo lepršanje u trbuhu i znam da sam pronašla svoj klan: mame Maramašice. Ponosno se pridružujem mami na pozornici, iz lijevog džepa pidžame vadim 6 metara najfinije vune, iz desnog džepa vadim svoju kćer i krenem motati ne samo nju već i bebu koju mi jedna mama spremno dobacuje iz publike. Tandem wearing, bitches! Iako mi je još nepoznato koga mame Maramašice osuđuju, osjećam da sam našla svoje mjesto pod suncem. Ubrzo mi se pridružuju druge Maramašice, jedna od njih mi prilazi i javno obznanjuje: “Dobrodošla sestro po marami, naš je zadatak proganjanje mama koje nose bebe u strukturiranim nosiljkama.” “A one s kolicima?”, pitam. “Ne, te ne! One su nam prebrze.”
Ponosno im se priključujem, dobivam bedž s natpisom “Ja sam bolja mama od tebe” i krećem u akciju. U megafon spremno dovikujem mami koja nosi bebu u Ergobabyu okrenutu licem prema
naprijed da se u Njemačkoj to tako ne radi (po lijepom vremenu u snu sam prilično sigurna da se radnja ne odvija u Njemačkoj, ali realno koga briga, ovo je moj san). Zadovoljno primjećujem kako
sam se vrlo brzo uživjela u novu ulogu i pogledom tražeći neku novu mamu koju bih mogla osuditi, osjetim grubu ruku na ramenu. Okrenem se i nađem lice u lice s mamom koja je zavezala svoje
petero djece i jednog psa u maramu i bijesno me gleda. Otima mi megafon i urla mi u facu: “Aloooooo, kako si to vezala maramu, đe ti je dupli čvor??? Đe su ti bebonoseći certifikati???”
Zatečena izdajom iz vlastitih krugova, preneraženo stojim nasred Shamelanda promatrajući kako mi mame koje su me podržavale okreću leđa, sliježu ramenima i odlaze svaka svojim putem. Jedna mi čak u prolazu šapće:
“Ti si mislila ovamo doći i malo osuđivati, ne možeš osuđivati, a da ti fali jedan papir, znaš da ti treba certifikat, nije ti to samo tako…” U glavi mi odzvanjaju septine riječi, tko će koga ako ne svoj svoga… Osjećam poznato žarenje suza na obrazima, okrećem se na peti i bježim od Maramašica.
Trčim kroz IT sektor gdje mame Kompjuterašice spremno za monitorom čekaju da mame Kolumnistice izdaju nove tekstove da bi ih mogle konstruktivno kritizirati. Ovo ti je glupo, sve je to
samo izgovor za lijenost, iskače na monitoru, u tvojim sam godinama ja kuću krečila vapnom i djecu odgajala, revno tipka jedna od mama. Trčim dalje kroz dugačke hodnike prepune WC-a u
kojima mame piške otvorenih vrata jer ne mogu drugačije, trčim kroz kozmetičke salone u kojima se lijeva noga depilira na parne dane, a desna na neparne… I dalje mahnito trčim i teško mi je s dvije bebe u marami, ali nastavljam sve dok ne previdim rupu na podu i poput Alise u zemlji čudesa, propadnem kroz nju. Padam beskrajno dugo kroz zrakoprazni prostor i zadnja pomisao prije no što dotaknem pod mi je: vidi, nijedna beba mi nije ispala iako sam samo jednim čvorom zavezala maramu…
U šoku otvaram oči i mahnito se pipam misleći, sranje, obje bebe sam izgubila putem, prokleto bilo moje ofrlje vezanje! Potrebna mi je minuta-dvije da dođem k sebi i shvatim da se radilo o snu, da imam samo jedno dijete i ono spokojno spava u krevetu. Ustajem s kauča i odlazim u WC. Piškim širom otvorenih vrata i mislim si, wooooow kakav vrli novi svijet mi se otvorio. Pitam se samo, da sam u davnim vremenima znala kako žena nakon poroda dobije ključ koji otključava cijeli jedan novi svemir osuđivanja, bih li se ranije odlučila postati mamom?
mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame
Foto: pexels.com
