kako sam prestala biti mama koja samo viče?

“Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.”

Kada bi barem bilo istinito da se sjećamo samo onoga lijepog, ugodnog, sretnog. Kada bi to posebno bilo u odnosu na našu djecu i na roditeljstvo – sve one dane i trenutke u kojima je iskonski divno i neproblematično. Možda bi to u isto vrijeme značilo da neki od nas ne bi imali više od nekoliko takvih trenutaka, možda bi to značilo da bi mozak uspio napraviti još veću zabludu i pojačati lijepa iskustva.

No nije važno što bi bilo kada bi bilo, važno je ono što zapravo jest.

Kada se prisjetim čega sam se bojala, ili barem brinula oko, prije nego sam postala mama bile su to one stvari svima negdje spomenute, pročitane, rečene: kako ću roditi, hoću li moći dojiti, hoće li mi dijete spavati i naravno najvažnije hoće li biti zdravo i napredovati…

Ono što se nikada nisam brinula prije nego je naša prva kćer došla na svijet je bilo kako ću se osjećati i kako će moje vlastite emocije utjecati na moje dijete i na naš odnos.

Nisam mislila da ću biti jedna od onih koja će napraviti bezbroj pogrešaka, da, puno pogrešaka, ali ne toliko koliko u stvarnosti jesam. I nisam ni u najluđem snu mogla zamisliti koliko će mi vlastito dijete biti ogledalo i okidač za sve ono što je u meni ostalo potisnuto, neprobavljeno, neriješeno, bolno.

Zašto bih uostalom? Oduvijek sam mislila kako sam prosječna žena i osoba, sposobna, pametna (u granicama normalnog), obrazovana i s mogućnostima da nađem odgovor na pitanja i nedoumice oko kojih nisam znala puno ili uopće išta. Ali prije nego postanemo roditelji, ili u ženinom slučaju majke, zapravo ne znamo ništa o tome kakvi smo roditelji. Možda se educiramo, čitamo, pitamo, opredjeljujemo, možda si i govorimo rečenice kao: “Ja sigurno neću kako su mene odgajali”, ili “Ja ću biti bolja/bolji od mojih roditelja” i slično. Ali prije nego dok dođemo do tog trenutka ne možemo ništa.

Ono što je mene uistinu ostavilo mobiliziranu veliki dio godina bila je moja nemogućnost da sebi budem sve potrebno i da u isto vrijeme drugome mogu biti mama sa svime što uistinu ta uloga nosi.

Sjećam se trenutka kada sam svojoj šogorici nakon nekoliko mjeseci majčinstva rekla kako mi najteže pada biti uz moje uplakano dijete. Nisam mogla nikome, možda ni sebi, opisati intenzitet osjećaja koji su se u meni javljali svaki put kada je plakala, a da se razumijemo nije bila plačljivo dijete čak ni kao beba. Ali svaki plač za mene je bio okidač. Tek ću mnogo mnogo godina kasnije razumjeti pozadinu toga, pozadinu vlastitih neiskazanih osjećaja vezanih za plakanje.

Bit će mi potrebno mnogo godina i emocionalnih trenutaka, oluja vlastitih trauma i jedan burnout da shvatim da sam došla do zida. U tom trenutku bit ću mama ne jednom djetetu već njih troje.
Ali bit će to jedan od najvažnijih trenutaka u mojem roditeljstvu, ako ne i najvažnijih od svih: da spoznam da unatoč svim vrlinama, snagama, sposobnostima nisam dostatna sebi biti ono što se trudim biti svojoj djeci – pa ako nisam to sebi onda nije čudo da padam konstantno na ispitu da to budem i njima. I onda kada padam na tom važnom životnom ispitu zapravo se konstantno vrtim u krug grižnje savjesti i poraza, a suprotnom tome treba mi ljubav, suosjećanje i podrška.

Ono što me je dovelo do tog trenutka spoznaje bio je put svega onoga za što sam prirodno i intuitivno osjećala da nije dobro u odnosu na moju djecu, pa i mog partnera, ali ono što me je kočilo da si to priznam bio je sram i tabu povezan s “negativnim” emocijama.

Mislim da je velika većina nas odrasla sa spoznajom da postoje dobre i loše emocije: one koje su poželjne kao sreća, radost, ljubav, empatija…i one koje nikako ne trebamo: ljutnja, tuga, bijes, ljubomora….I tako se ono što se gledalo kao “dobro” promicalo, a ono što je bilo “loše” potiskivalo, branilo, distrahiralo, ponižavalo. I ponovno, trebat će mi dugi niz godina da shvatim da sve to što je u nama povezano, nije ničija krivnja. U trenutku kada sam prije 3 godine potražila stručnu pomoć znala sam dovoljno o traumama, psihi i dječjem razvoju, da sam znala da ono što u meni dolazi kao ljutnja i bijes, frustracija i nemoć i koje iskazujem vikanjem, prijetnjama i emocionalnim manipulacijama, nije nečija krivnja nego manjak istih onih podrški i sposobnosti o kojima sam ranije pričala.

Svi mi nosimo traume. Divni Gabor Mate traume dijeli u “velike T” i “male t “- one velike su vidljive i svima jasne: rat, potresi, gubitak voljene osobe, zlostavljanje, itd., ali one male t su nekada nejasne i neopipljive, a zapravo puno više prisutne u našem odrastanju: nezadovoljene potrebe za pažnjom, prihvaćanjem, kritike, bulling u školi i slično.
Često upravo te male traume stvaraju male nevidljive ožiljke duboko u nama svima i gomilaju se s godinama.
Ja sam na primjer spoznala, a imam najdivnije roditelje na svijetu i veliku ljubav i zahvalu za to što jesam upravo njima pripisujem, da su moje vlastite potrebe za plakanjem i najviše ljutnjom bile potisnute jer su to bili nepoželjni osjećaji koje moji roditelji u sebi nisu mogli otpustiti jer ni njih nitko nije naučio niti im dopustio iskazivati ih kada su oni bili djeca. Nije se vrednovalo i dopuštalo  da ljutnju, bijes i suze iskažu i puste na prirodan i voljen način na površinu i van iz svog sustava. I onda kada nisam bila u stanju sebi pružiti potporu da se isplačem, da se ljutim ali ne u isto vrijeme to iskaljujem na drugima, da budim sa svojim frustracijama, a ne da u isto vrijeme kažnjavam, to se uvelike odražavalo na moj odnos(e), a onda i na daljnje izazove i probleme u odgoju moje djece.

Od prvog dana roditeljstva sam čitala, informirala se i primjenjivala povezujuće i nježne odgojne metode, znala sam što nije dobro i što može štetiti djetetovom psihološkom i emocionalnom razvoju, ali sam se često u isto vrijeme spoticala na to što ne bih trebala raditi ne znajući što zapravo umjesto toga mogu i trebam raditi. I mislim da tu često leži ključ i odgovor na pitanje zašto padamo na ispitu roditeljstva, zašto ova ili neka druga roditeljska filozofija ne daje željene rezultate: zato jer u isto vrijeme dok radimo sa svojom djecom i na odnosu s njima, moramo raditi na sebi i odnosu s nama samima. Ako ne možemo trpjeti dijete u tantrumu ili sama pojava suza u nama budi otpor ili iritaciju, onda je veći problem u nama samima.

Ako djetetu ne možemo reći “ne” na nježan način i u isto vrijeme vrednovati njegovu reakciju na naše postavljene granice, onda je problem u nama, ne u djetetu.

Ako nas dječje reakcije dovode do ludila ( što je naravno normalno) i u isto vrijeme mi ludimo na dijete jer nemamo kapacitet za vrednovanje vlastitog unutarnjeg djeteta onda je problem u nama, ne u djetetovoj reakciji…mogla bih nastaviti u nedogled.

Čitam u zadnje vrijeme kritike na nježno, povezujuće, demokratsko odgajanje djece jer se navodno takvim filozofijama i metodama odgajaju generacije sebičnjaka i dira me to jer mislim da nježno i povezujuće roditeljstvo koje uistinu gleda na dijete kao sposobnu jedinku koja je u svojoj srži neiskvarena i uvijek spremna na suradnju, jedino pravo. I vjerujem to zato jer vidim da to donosi najdivnije plodove: djecu koja su spremna surađivati, jedinke koje u kolektivu obitelji i izvan nje pokazuju empatiju, suradnju, mir i harmoniju. Ali, jer uvijek ima taj “ali”, to ne znači da u našem odnosu s djecom ne postoje granice, ne postoje sukobi i svađe, ne postoji cijela paleta osjećaja koji dolaze i prolaze, jer sve je to dio ljudskog bivanja, rasta i razvoja.

Ako smo uistinu u sebi skladni i razumijemo vlastite granice, mogućnosti i nedostatke i radimo na sebi onda smo u isto vrijeme sposobniji to vidjeti i dopustiti u vlastitoj djeci. I to je konstantan rad i proces potreban za njihov i naš rast i razvoj.

Moja najstarija kćer mi je nedavno u krevetu prije spavanja rekla kako se sjeća kako sam prije bila mama koja samo viče i koliko sam danas smirena i dobra. Pogodilo me i u isto vrijeme dirnulo njezino zapažanje. Bila sam mama koja je većinu vremena vikala i sankcionirala, mama koja je u izgubljenosti i očaju nekada koristila “time-out” i ostale disciplinarne metode, mama koja je konstantno bila u fight ili flight modu, mama koja nije mogla brinuti o drugima jer nisam znala brinuti o sebi.

Moja kćer je to zapažanje rekla nakon večeri u kojoj je naš najmlađi sin u navali bijesa počeo vikati i bacati stvari na pod. I dok je naša kćer gledala iz kuhinje njegovu reakciju na moje nježno postavljanje granice i provedbu istog, on je divljao, a ja sam ostala smirena brinući da se ne ozlijedi ili nešto razbije, krajem oka sam primijetila plastičnu času s vodom za koju sam posumnjala da bi mogla završiti s ostalim stvarima na podu, ali sam ocijenila da će šteta biti minimalna. Isto se pokazalo istinitim, on je odivljao i onda napustio sobu u suzama i tu je naša kćer ušla kao saveznik i na najdivniji nježan način pružila mu utjehu i ogledalo za ono što se u njemu odigralo – sve na moje vlastito divljenje. I onda je on smireno došao u sobu, sjeo u moje krilo i plakao i kada je to završilo ispričao mi se za prolivenu čašu vode. Naš sin ima 4 godine, kćer 10 i umjesto vikanja i kazne, mi koristimo prirodne posljedice, razgovor, granice, i odražavamo njihove osjećaje i držimo ih prisutnima u trenutku kada se osjećaj pojavi. Za mene nije važno kako se takav odgojni stil zove.

I da se nadovežem na ono kako postoje “dobri” i “loši” osjećaji – to je jedna velika laž, postoje samo osjećaji i svaki, ali baš svaki ima svoj razlog i ulogu za svaku jednaku. Prvi korak u mijenjanju toga je dopustiti sebi da osjećamo i budemo u našim osjećajima, a onda i našoj djeci da budu u tome s nama i mi ćemo onda polako biti sposobni biti u tome s njima.

Uz to trebamo jednom i zauvijek izbrisati zabludu o tome da postoje savršeni roditelji i da težimo biti “savršeni”…u čemu god.

Savršenstvo takve naravi ne postoji, postoji potreba da budemo dovoljno dobri, ili ako baš želite, najbolja verzija sebe i da tome težimo i u odnosu s našom djecom, ali jednako svjesni da griješimo i da ćemo nastaviti griješiti unatoč konstantnoj težnji suprotnom.

I to je dio toga da smo ljudi i da odgajamo druge ljude. Radeći na sebi nećemo spriječiti prenošenje malih trauma na vlastitu djecu, ali osvješćivanjem i radom na sebi, možemo ih umanjiti. Možda. Ono što bih nadodala i što svakodnevno svjedočim, je da takav način daje više mira, slobode i sretnih trenutaka – onih koje je uistinu vrijedno pamtiti.

Foto: pexels.com
IVANA Full time mama troje djece i unschoolerica koja iduću godinu provodi nomadski. U Danskoj živi već 13 godina. Povremeno piše (https://www.ivanapetersen.dk), uglavnom se trudi živjeti i uživati. Životni moto – vjerovati intuiciji i osjećajima, ne kajati se zbog grešaka, ali uvijek težiti boljem. Odgaja danski i po svome, sve više alternativno prema metodi povezujućeg roditeljstva uz dojenje, nošenje, slobodan pristup i puno vremena zajedno.