Nakon dva mjeseca pauze, na blogu sam planirala nastaviti gdje sam stala. U nacrtima imam spreman tekst o hamburškom kvartu grijeha – Svetom Pavlu (St. Pauli).
Međutim, moj privatni dnevnik posljednjih sada skoro već godinu dana okupira primarno putovanje neke druge vrste. Putovanje potpune transformacije; najprije kroz trudnoću pa zatim i majčinstvo. I, dok sam ja još uvijek prije svega ja i trudim se to ne zaboravljati, ipak više nisam samo to. Taj “identity shift” nije prošao bez otpora iznutra.
Stoga sam prvi tekst poslije porođaja, ujedno i prvi u 2023. godini, odlučila posvetiti upravo misiji majčinstva.
“Making a decision to have a child – it’s momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body.” — Elizabeth Stone
Tijelo kao hram…tuđi
Jedan od esencijalnih sastojaka mog životnog stila otkad znam za sebe je fizička aktivnost. Usko je povezana s unutarnjim mirom i samopouzdanjem. Trudnoća to nije promijenila te sam sve do zadnjeg dana održala disciplinu. Tijelo mi je to višestruko vratilo i 11. prosinca prilično lagano donijelo na svijet najdivnije biće u bližem i daljem univerzumu. Sve pod konac.
Onda je uslijedio postpartum. Period učvršćivanja veze s djetetom, uspostavljanja laktacije, zacjeljivanja i obnove. Također, i period gubitka kontrole o čemu nitko ne govori. Kroz to iskustvo proživjela sam neminovnost gore spomenutog pomaka identiteta.
Hormonalni uragan, fizička trauma od porođaja, deprivacija sna, nedostatak slobodnog vremena, ispadanje iz kolosijeka svih tokova dotadašnje svakodnevice, te ogromna odgovornost za koju osoba nikad ne može biti dovoljno spremna – neopisiv su izazov za ženu.
Dok sam s jedne strane, kao majka, svojim tijelom dala i sada hranim novi život, s druge strane sam, kao žena, nad istim tim tijelom izgubila kormilo. Ženska biološka funkcija kao da mi je oduzela žensku duhovnu dimenziju.
Otprilike šest i pol tjedana postpartuma vratila sam se na yoga mat. Taj povratak, koliko god osvježavajući, bio mi je užasno mučan. Moje tijelo, uvijek pažljivo tretirano kao hram moga bitka, na prostirci je pokazalo ranjivost na kakvu nikako nisam navikla. Željno dočekan trenutak kada sam se mogla vratiti treningu kao prije suočio me s bolnim aspektom činjenice da tu ništa nije kao prije. Na neki način postala sam servis svoga djeteta. Ali, i njegov jedini prozor u svijet, njegova mater. Par dana tresle su me nervoze, pa dileme jesam li zbog toga loša osoba, a zatim čak i samosažaljenje.
Onda sam se jednog jutra sjetila kako sam prije pet godina u zagrebačkom gradskom autobusu susrela mladu djevojku u invalidskim kolicima. Zbog nje sam prelomila da istrčim polumaraton. Jer sam imala noge koje me služe.
Realno, iste noge i dalje me služe. Zdrava sam ja, zdravo mi je dijete. Uzimam tog dvomjesečnog medu od šest kilograma pa ukradem trenutak i prionem na čučnjeve držeći najslađe obraščiće. Već mi se i osmjehuje, nešto guguće, vrti rukicama i nogicama dok ja ponovno savladavam najjednostavnije asane. Imam upalu mišića.
U ovom procesu jako mi znače pisanje dnevnika i duge šetnje. Vrijeme ili nevrijeme, boravak na svježem zraku bistri mi um i podiže raspoloženje. Jako prija i Vigu, obožava pokret i uzbuđenje upoznavanja svijeta oko sebe. Blagoslov je gledati ga kako raste.
Koliko god mi se ponekad (pogotovo noću) čini nemogućom, misija Majčinstvo jedinstvena mi je, čudesna i nezamjenjiva. A, one noge s dugoprugaških trčanja sada grabe naprijed bejbi koracima. I to je u redu.
Ovo će razdoblje, baš kao i sve drugo, proći.
Pa će mi nedostajati.
Mentalno zdravlje u postpartumu
Smatram važnim potaknuti diskusiju i podijeliti temu sa svojim krugom čitatelja, posebno onima koji jesu ili će postati roditelji, ali i svima koji u svom životu imaju bebu (i njene roditelje).
U postpartumu javljaju se različita psihološka stanja koja su, srećom, izlječiva, ali ne i zanemariva.
Najčešće i najblaže stanje je baby blues kojeg iskusi oko 85% žena. Povišena emocionalna osjetljivost javlja se kao odgovor na hormonalne promjene. Prolazi spontano i samostalno, s uravnoteživanjem hormona.
Postporođajna anksioznost hvata oko 20% žena i podrazumijeva povećanu razdražljivost, nemir, nemogućnost opuštanja zbog konstantne brige, nerealan strah i osjećaj ugroženosti bebe. Sklizak je teren i velika opasnost za pregorijevanje.
Postporođajnu depresiju proživljava 10 do 15% žena. To je stanje koje značajno može poljuljati individualne i obiteljske odnose. Ponekad se javljaju i suicidalne misli, te postporođajna depresija spada u visokorizična stanja koja traže stručnu podršku.
Postporođajna psihoza javlja se kod 0,1 do 2% žena. Najrjeđa je pojava i težak poremećaj svijesti. Žena otežano održava kontakt sa realnošću, halucinira, ima deluzije. Najteži slučajevi mogu dovesti do čedomorstva, kao i samoubojstva majke. Potrebna je bezuvjetna podrška i registracija problema od strane najbližih jer majka sama ne zna u kakvom je stanju, te je obavezno adekvatno pružanje stručne pomoći.
Sva navedena stanja mogu iskusiti i očevi, pogotovo ako se njihova partnerica već bori s nekim od simptoma.
Izuzetno je potrebno educirati i pričati o ovome, stvoriti siguran prostor za dijeljenje emocija, te odbaciti stigmatizaciju osoba koje pate od nekih psiholoških tegoba.
Također, neophodno je dati razumijevanje i onima koji se jednostavno osjećaju loše bez da im je sa dijagnostičkog stajališta ugroženo zdravlje. Od pomoći nisu floskule kao “ovo ti je najsretniji dio života”, “kako si ostvarena sada kada si (napokon) postala majka”, “najljepša si otkad si dobila dijete”, “beba je smisao svega”, i slične.
I, na kraju, bitno je osnažiti i potaknuti žene da uzmu vrijeme za sebe koliko god je to moguće, da osvijeste i otkače osjećaj krivnje, i da povuku granice.
Posebno granice očekivanja.
