Kako je to nekada izgledalo, a kako ćemo mi to tek hendlati?
Hodam po Lidlu i obavljam svoju redovnu nabavku, bacim pogled na dio gdje se najčešće pronađu kakvi kremasti deserti i primijetim tulumbe, natopljene u medu i vodi, a odmah pored njih baklave, s hrskavom koricom koje vraćaju u djetinjstvo, ali ne baš ono rano, već ono kada sam bila u buntu prema svijetu, kada sam se zaljubljivala na dnevnoj bazi i kada sam mislila da jedva čekam odrasti.
Uzela sam tulumbe, baklave i čaj, sjela u auto i otišla u kuću svojih roditelja.
Sjeli smo u boravak, izvadili džezvu koju je tata donio iz Sarajeva i krenuli s pričom.
Sjedila sam u tom boravku, sada kao majka dvojice dječaka, odrasla žena i razmišljala kako je bilo njoj, mojoj mami, samoj s dvoje djece u pubertetu, dok je tata godinama radio u drugoj državi, a ona uz to gurala zahtjevnu i danas zavidnu karijeru. Razmišljala sam, kako je u tome uspjela, jer nekada se osjećam kao da jedva spajam kraj s krajem uz dvoje male djece koja su još uvijek pod mojim budnim okom, pored mog muža s kojim dijelim svakodnevnicu.
Mogu pričati o tome kako je bilo meni, kako nisam razumjela koliko je bilo teško i zahtjevno mojoj mami, za koju se ne sjećam da se ikada požalila. Mogu pričati o tome kako sam nervozno puhala kada bih vidjela da dva dana zaredom jedemo isti ručak, kada me čekala poruka ispisana rukom, na stolu s uputama što sve taj dan moram napraviti, mogu pričati o tome što me sve nerviralo. Ali pozadina toga je ta da je tata 12 godina ponedjeljkom odlazio, petkom se vraćao. U pozadini mog nervoznog puhanja zbog istog ručka drugi dan zaredom, je moja mater koja je nakon cijelog radnog dana, nekada i dežurstva, kuhala veće količine jer nije imala vremena za raznolika jela koja mi danas pripremamo svojoj djeci, a htjela je da jedemo kuhano. Nisam primjećivala kako je odjeća koju nosim magično mirišljava, čista i opeglana, nisam razumjela koliko truda sve to zahtjeva. Bila sam fokusirana na svoje tinejdžerske probleme. Dakako, to se jedino i očekivalo od mene u toj dobi. Da budem jednostavno tinejdžerica.
Što pamtim iz tog doba? Pamtim nju koja je s osmijehom dočekivala mog tatu, pamtim tatu koji je vedro dolazio kući, s vrećicama iz kojih je mirisao burek ili pita zeljanica, a ispod toga su se krile najfinije baklave sa same Baščaršije koje bi pojeli u prvih 10 minuta njegovog dolaska.
Bilo je drugačije vrijeme nego ovo danas, ne sjećam se da smo se mi kao klinci susretali s tolikim izazovima kao današnji tinejdžeri, kao što se ne sjećam da je naša mama vodila bitke i borbe kakve danas vode roditelji razapeti između poslova, obaveza, tereta života i ogromnog pritiska da budemo najbolja verzija svojoj djeci. A opet, pomisao da guram karijeru, dvoje djece u pubertetu, dok muž radi u drugoj državi, zaista zvuči vrlo izazovno.
Ona je uspjela u tome da moje buntovne godine ( i pritom ne mislim na svojih 36 trenutnih, revoltiranih godina), obuzda i stavi pod svoje budno oko time što je uspjela biti moja prijateljica. Uspjela je u tome da sam voljela sjesti pored nje i pričati joj o simpatijama koji mi se sviđaju, o problemima s prijateljicama, bila je pored mene kada bih jecala u suzama jer me dečko ostavio. Imale smo svoju rutinu i ritam komunikacije koji mi nikada nije djelovao nametnut. Za to je trebalo jako puno truda, osobito s mamine strane, da donekle razumije kako se osjećam, iako to nije mogla niti približno.
Razmišljajući kako će meni biti kada moji dječaci uđu u pubertet, kada postanem naporna i nezanimljiva, kada dođu svi izazovi s kojima se suočavaju klinci, osobito klinci u današnje, digitalno doba, voljela bih kada bi svojim dječacima mogla biti utočište kojem će se vraćati i mjesto na kojem će tražiti savjete ili barem uho za slušanje.
Dakako, mijenjala bih način slušanja, jer onda, naši roditelji koliko god su slušali, uvijek su završili s monologom savjeta koji su racionalni i najpametniji, time ne dozvoljavajući nama da se osjećamo dovoljno hrabri da donesemo neke odluke u životu, makar one bile i pogrešne. Taj osjećaj „vjere“ roditelja u to da ćemo postupiti pametno, mislim da je to najbolji način izgradnje samopouzdanja mlade osobe u tim, buntovnim godinama. To je dio koji bih voljela primijeniti sa svojim dječacima, pritom zadržavajući onaj naš običaj, da obiteljski sjednemo za stol, ispijamo čaj, jedemo baklave i prepričavamo svoje anegdote koje smo proživjeli. Mislite li da je to moguće, u današnje vrijeme, kada smo svi toliko zalijepljeni uz ekrane?
Hoćemo li znati razgovarati sa svojom djecom, štoviše, hoće li naša djeca znati razgovarati s nama?
Koliko god ondašnji odgoj, metode, način komunikacije nisu bili najbolji, mislim kako ipak iz ondašnjeg doba treba zadržati neke postavke, a to je za početak, obiteljsko vrijeme bez ekrana u rukama.
Ovaj tekst je potaknut i sponzoriran od strane Lidla i Orient tjedna koji je trenutno aktualan, a koji me upravo svojim baklavama i tulumbama vratio u doba puberteta.
