Nakon 15 mjeseci suživota s Bebolitikusom, Svjetska zdravstvena organizacija obavijestila me da je moja beba službeno iz dojenčeta prešla u kategoriju toddlera. Level up! Neslužbeno Luna i dalje doji, ali sad ona više nije beba, već dijete koje trči prema meni urlajući “Mama pupak!”, dajući mi tako do znanja da želi cicu. Mama i pupak njene su prve dvije hrvatske riječi koje je usavršila. Mama ju je naučio reći njen tata, a za pupak sam zaslužna ja. Iako zna lokalizirati pravi pupak na tijelu, i za cicu misli da je pupak. No, ne da se smesti pa se prikopča na cicopupak kad želi dojiti. A to je samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetosam puta noću. Puno manje nego prije nekoliko mjeseci dok još nije jela konkretne obroke. Tad je naime cicala samo nekoliko puta dnevno i tritisućeosamstoosamdesetdevet puta noću. Osjetna razlika.
Da njezin jezični razvoj ne zapne u kržljavim počecima, pobrinuo se nono koji joj je poklonio malu knjigu s bebinim prvim riječima. Te prve riječi ne uključuju cicu ni pupak, ali sasvim razumljivo uključuju štagalj, krticu i uže za preskakanje. Dakle, riječi kojima beba u prvoj godini života suvereno vlada. Malo mi je neugodno priznati da donedavno (dok nismo dobili tu knjigu) ja nisam znala što znači štagalj (nemamo mi otočani toga), a ni razliku između krtice i rotkvice nisam sasvim savladala. Znam da je jedno povrće, a drugo mala zemljana životinjica kojoj je glavna zanimacija otkriti tko joj se pokakao na glavu (poznata njemačka slikovnica), samo ponekad pobrkam to dvoje.
Vjerojatno zato i izbjegavam pripremati salatu od krtica. Da ne bi došlo do zabune. Inače, Luna je skroz opustila grammar nazija u meni; ne ispravljam ju ako umjesto pupak kaže papuk, a čak i iz mojih usta povremeno izleti “Ajmo prati zubove!” jer mi je to slatko. Uglavnom pazim da me muž ne čuje jer znam da će mi to prije ili poslije osvetnički nabiti na nos za sve one prigode u kojima bih ga ispravila kad bi nešto pogrešno rekao. Usred svađe, romantičnog momenta, na sprovodu, usred vlastitog vjenčanja ili sexa. Grammar naziju svaka prilika dobra je prilika.
Našoj kćeri uglavnom ne kupujemo igračke. Ne jer smo protiv, nego jer jednostavno nema potrebe. Na dobrom starom Balkanu ljudima je neugodno doći u posjet praznih ruku pa joj svi nešto donesu. Prijatelji koji nemaju djecu ne znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem pa obično donesu didaktičku igračku točno primjerenu djetetovoj dobi.
Prijatelji koji su i sami roditelji znaju da se djeca najviše vole igrati etiketama, rolom wc-papira i daljinskim upravljačem, ali žele se riješiti nepotrebnih didaktičkih igračaka koje su dobili na poklon pa nam ih proslijede dalje. Tako da smo zasad skupili lijepu malu hrpicu krasnih drvenih igračaka, jer kako za nas kaže prijateljica: “Oni su hipiji, ne možeš im odnijeti plastično smeće!”, koje dosta dobro služe i kao hladno oružje kad nas naša ljubljena jedinica u naletu bijesa gađa njima.
Ono što je svim roditeljima koji su nam dobri prijatelji zajedničko jest: nitko nam ne donosi igračke koje sviraju! E to ja zovem povezujućim roditeljstvom; roditelj koji osluškuje potrebe drugog roditelja.
Dok je Luna bila beba koketirala sam s bespelenaštvom ili točnije rečeno s komunikacijom o eliminaciji dreka. Samo staviti riječi drek i flert u istu rečenicu pokazuje kako život jedne mame može biti vrlo s(r)amotan. Ali tako je kako je i govanca su bila dugo vremena jedino s čime sam flertovala. Na bespelenaštvo natjerala me činjenica da bi me beba svaki put pri mijenjanju pelena pokakila. Pa sam praktično zaključila kako bi možda umjesto da kaka po meni, mogla kakati u lončić primjeren toj vrsti komunikacije, tj. eliminacije. Zadovoljno primjećujem kako smo dosta dobro komunicirale, sve dok jednog jutra nisam sjela s njom i lončićem na novi kauč i nesretno pozicionirala guzu tako da je lončić ostao prazan a kauč pun. Došlo je dakle do greške u komunikaciji.
Nedugo nakon tog događaja odselili smo iz stana, grada i države (ne zbog te kakice), a kauč smo prodali jednoj gospođi za koju sam gotovo 100% sigurna da niti razumije hrvatski, niti čita moje kolumne. U to vrijeme Luna je krenula s dohranom i komunikacija o eliminaciji je otišla u vražju mater. Danas mi je, priznajem, malo žao da smo od bespelenaštva odustali jer je mijenjanje pelena petnaestomjesečnom djetetu postalo ravno Olimpijadi, a ja sam miljama daleko od profesionalne sportašice. U praksi to izgleda otprilike ovako: nakon što se pokaka, Luna se lažno umiri da bih joj povjerovala da ju smijem presvući. No u trenutku skidanja pelena, ona se iz bebe pretvori u maratonca i trči svoj počasni krug po stanu sa zgovnjenim dupencem.
I tako ja trčeći za njom, vitlajući čistom pelenom po zraku, pokušavam iskomunicirati eliminaciju kakice koja povremeno još ispada iz njene guze na tepih, parket, pločice… Kad ju napokon dostignem, ona me jednim potezom obori na pod i dugo se valjamo hrvajući. Sjećam se da je još u maternici uvježbala sve super poteze. Kako pametniji popušta, Luna mi najčešće nakon dvadesetak minuta fighta ipak nevoljko dopusti da joj pozicioniram guzu u pelenu. Tada obično znojna i iscrpljena legnem na pod, tiho pjevušeći Always look on the bright side of life, u nadi da ću probuditi optimistu u sebi. No ako ću biti potpuno iskrena prema sebi i narodu, realno se osjećam kao Danny Glover u Smrtonosnom oružju dok izgovara onu svoju kultnu rečenicu: “I am getting too old for this shit”.
Disclaimer: nijedna beba ni mama nisu ozlijeđene prilikom hrvanja za vrijeme mijenjanja pelena
avanture novopečene mame i njene bebe vol.3
Foto: pexels.com
