Kako u današnje vrijeme interneta i dostupnosti informacija o bilo čemu još postoji tabu tema u našem društvu!? Ili bolje da pitam zašto!? Svi se zalažu za ravnopravnost spolova, okoliš, rat, inflaciju ali nitko ne priča o životnim problemima, o stvarnim osobama ili tegobama.
Prije nekoliko dana otišla sam u Gradsku knjižnicu u potrazi za literaturom o PCOS-u. Prva reakcija je bilo čuđenje što to uopće tražim. Druga je bila “Znate to je još uvijek tabu tema i nemamo o tome baš literaturu. Probajte na internetu.”.
Ok. Ima na internetu, da se ne lažemo, ali to su većinom američki stručnjaci, američki članci, američki proizvodi. Sve je doslovno američko.
A gdje smo mi tu!? Zar kod nas ta bolest ne postoji!?
Ja se s njom borim od svoje 17-e godine. Tad su mi rekli, već na prvom pregledu, da imam težak oblik i da ne znaju hoću li moći ikada imati djecu. Bar ne bez medicinske pomoći. Kad sam pitala kako si mogu olakšati simptome ili pomoći odmah su mi dali pilule i to je to.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Govorim o tinejdžerici u najosjetljivijim godinama, tinejdžerici koja se već tada patila s depresijom, s kilogramima, sa zezanjem u školi, s nesigurnostima zbog svog izgleda i bubuljica. Taj dan me obilježio do kraja života.
Da, bilo mi je lakše uz pilule. Uhvatila sam neki ritam, skinula koju kilu, ali i dalje je bilo tu ono “nećeš imati djece”.
Godinama sam bila bolje ili gore ovisno jesam li na terapiji ili ne. Dok mi se nije dogodila prva trudnoća kao grom iz vedra neba.
Mislim, nismo se pazili i išli smo s onim ako bude super, ako ne opet dobro. I to je trajalo 3 godine. I došao je zdravi dječak. Nešto malo prije njegovog prvog rođendana nam se dogodila druga trudnoća na isti način.
Ali sad nakon 3 godina od druge trudnoće moj organizam je opet u banani.
Iskreno simptomi mi nikad nisu ni nestali. Posebno depresija, kilogrami, opadanje kose, nadutost, sindrom iritabilnog crijeva…
Sad na PCOS dodaj dodatno uzdrmane hormone od dojenja i dvije trudnoće u kratkom razmaku i dobiješ tempiranu bombu.
I želim si pomoći, želim si olakšati jer teško mi je funkcionirati s klincima, a oni zaslužuju mamu koja se neće boriti sa svim tim i koja će imati više energije za njih i biti smirenija. Ali kako kad do konkretnih informacija ne možeš doći?
Zašto su još i danas takve stvari tabu teme!? Zar ne zaslužujemo pomoć?
Znam da ne postoji univerzalno rješenje za tu bolest i da si svaka od nas mora prilagođavati i ispitivati na sebi što nam paše, a što ne. Ali to znam sad, nakon što sam počela sama na sebi učiti.
Ne zato što sam našla neki vodič ili nešto.
I zato sam odlučila napraviti taj vodič sama!
Netko će pitati zašto? Pa zato što prije svega to čeka i moju kćer. Ili ako se i dogodi nekim čudom da ju preskoči ta bolest, vrlo vjerojatno neće preskočiti moju unuku. I ne želim da se pate kao i ja.
A drugi razlog je to što svaka mama, poduzetnica, prodavačica, kuharica, školarka ili bilo tko drugi zaslužuje veliku podršku jer samo onaj tko se s tim bori zna koliko je to nekad teško i koliko ti snage oduzima u najobičnijim zadatcima.
Želim da svaka od njih zna da nije sama i nije jedina u tome. Da znaju da si na neki način mogu olakšati kroz te smjernice. Da znaju da su one savršene baš takve kakve jesu i da je to što su postigle ogroman uspjeh uz njihovu dijagnozu.
PCOS možda ne izgleda kao neka opaka bolest, ali oduzme ženi puno toga jer ju ne možeš kontrolirati lako. I zato to ne bi trebala biti tabu tema nego bismo o tome trebali više pričati!
PCOS i endometrioza: uzroci, simptomi i nutritivni pristup
Foto: pexels.com
