Nedavno sam počela odlaziti s djetetom u parkić. Ne onaj ispred zgrade, u mojoj zgradi, naime, ne žive djeca. U dvadeset i šest stanova živi jednako toliko pasa i jedno dijete – moje. Prvi susjedi toliko vole djecu, da kad Luna zaplače u neko njima nezgodno vrijeme, bjesomučno lupaju po zidu naše spavaće sobe. Sigurno dobronamjerno, da bi nam dali do znanja da naše dijete ima neke potrebe, za slučaj da mi ne čujemo da nam urla u uho. Znam, i meni je teško shvatljivo, ali ne mogu se dosjetiti drugog razloga zbog kojeg bi odrasle osobe sposobne same se emocionalno regulirati, lupale na zid sobe šesnaestomjesečnog djeteta koje nije sposobno samo se emocionalno regulirati. Ali ovo nije kolumna o dragim susjedima drugog kata jedne zgrade u Rijeci na Bulevardu.
Ovo je priča o parkićima.
Parkić ispred zgrade, dakle nije uređen no, na petstotinjak metara hoda postoje drugi parkići koji sadrže sve ono što blagotvorno djeluje na dječji rast i razvoj: šljunak, opuške i pokoje pseće govno. Šljunak jer fantastično ublažava padove, puno bolje nego neki mekani pijesak kojeg bi onda trebalo uvoziti iz Sahare jer nije autohton za naše područje. Opušci su tu da bi u djeci razvili smisao za ekologiju; zašto bi naime pušači sami nosili svoj DNK na smrdljivom komadiću filtera u smeće, kad to za njih može učiniti moje dijete? Pseće govno tu se nalazi eto, tek tako, da u momentu kad pomislite kako je izlet u parkić prošao bez većih incidenata, vi ugazite u njega da bi vam svemir vratio što ste bili lakovjerni i glupi.
Većina parkića koje posjećujemo na veliku radost mog djeteta sadrži i stepenice. Stepenice su joj najdraže jer vode u nepoznato, a nepoznato je uzbudljivo. Naravno, neće ona odmah krenuti na stepenice. Ne, ne, nije ona svojih punih četiristo osamdeset dana života vesla sisala; pravit će se da traži opuške po podu i sačekati da ja sjednem s kavom na klupicu. I onda će šmugnuti. Trkom!
Trčeći za njom, uvijek iznova fascinirana brzinom tih malih nogica, često pomislim: parkiće za djecu očigledno projektiraju ljudi bez djece. Ono što parkićima kronično nedostaje zelene su površine, pješčanici, WC (jer poneki od nas su možda još lagano inkontinentni od poroda) i najvažnije: jedan dobar automat za kavu! Vjerujem da zalazim u opasne i radikalne vode ako predložim da se parkić ogradi električnom ogradom (bodljikava žica je ipak passé ), ali jedna vrata s bravom koja brane izlaz na cestu bi svakako dobro došla. Montessori sprave s vojnog poligona su opcionalne. Ne mora mi dijete u drugoj godini života biti G.I. Jane, ne planiram ju upisati u topničko raketnu bojnu Republike Hrvatske. Iako, priznajem, parkić bi bez tih sprava mogao izgledati malo pusto. Moooožda bi dobro došao trampolin u sklopu kojeg bi se nalazila operacijska sala s dežurnim kirurgom i anesteziologom za hitno zbrinjavanje potencijalnih lomova nastalih preentuzijastičnom upotrebom istog. Ja bih tako mogla raditi na pola radnog vremena i imati moje dijete u vidu. Ok, predaleko sam otišla sa sanjarenjem. Budimo realni, jedna blatna lokva nasred parka bila bi djeci sasvim dovoljna da iznjedri sate i sate neometane zabave.
Od same arhitekture parkića, puno su mi zanimljiviji ljudi koji ga posjećuju. Uglavnom nailazim na djedove koje prepoznajem ne po životnoj dobi ( ‘alo, De Niro postao tata u osamdesetoj, ni starački dom više nije granica), već po ponašanju. Oni su ti koji panično trčkaraju za djecom vičući: pazi past ćeš, zapest ćeš, lupit ćeš se, nahladit ćeš bubrege… Prisjećam se svog djetinjstva i zamišljam koliko sam ogrebotina, krvavih koljena i lomova mogla izbjeći da je nada mnom dežurao deda koji bi mi dok sam visila sa stabla, dreknuo u uho: “Paziiiii past ćeš!!!” Nula, točna računica bila bi nula.
Roditelji s kojima se družim u parkiću obično koriste dobru staru “neću ništa, samo se žalim” metodu jadikovanja. Dok jedan priča, drugi pozorno slušaju kimajući glavom u znak odobravanja. Nakon nekoliko minuta monologa, ulogu naratora preuzima netko drugi i tako se izmjenjujemo u jadikovkama. Povremeno naleti neki nadobudni roditelj sa savjetom ili nedajbože rješenjem za nečiji problem. Od takvih bježim glavom bez obzira. Uplašenim, mladim roditeljima parkić nudi i mogućnost poticanja anksioznosti, primjerice uspoređivanjem djece. “Koliko ima? Dvanaest mjeseci i već hoda? Jao, moj napunio trinaest i neće!” Ja sam, bojim se, i sama podlegla uspoređivanju. Ne motoričkih sposobnosti djece, već njihovih horoskopskih znakova. Pri upoznavanju novih mama obavezno pitam koliko je dijete staro. Nije me zapravo briga, zanima me što je dijete u horoskopu, ali iz straha da ne pomisle da sam šenula umom, pitam datum rođenja i onda u sebi računam. I opažam. Da da, vidiš, mala Lorena je jarčica ko i moja Luna, vidi se determiniranost. Uuu, a mala Maša je račica, ali ne plače prečesto, hm, vjerojatno je u podznaku lav ili neki drugi kučkasti znak. Sve to, naravno u svrhu planiranja spontanog začeća nove bebe. Za Lunu smo i muž i ja imali vrlo jasnu predodžbu: sve može, samo jarac ne. Obzirom da smo sad u kombinaciji voda (ja rak)- zemlja (dijete jarac, jasno)- zrak (muž blizanac), dobro bi nam došla vatra da nas izbalansira. Muž neće ni da čuje, tvrdi da nam treba djevica da nam sredi birokraciju.
Ali ako ćemo iskreno, svaki horoskopski znak ima svoje vrline i specifične mane, nije ni to najvažnije. Ne treba se previše opterećivati. Kako kaže ona narodna mudrost, važno da je živo i zdravo. I da nije ovan. S ovnovima ipak ne mogu.
Foto:pixabay.com
avanture novopečene mame i njene bebe vol. 4
