Sedam mjeseci nakon došlo je vrijeme za nastavak priče o tom legendarnom porodu u Japanu. All natural stvar ako se sjećate. Primijetila sam da jedan dio čitateljstva nije shvatio da all natural nije bio moj izbor nego da je to jedini izbor.
Spremno sam dočekala i taj dan, “termin”. Nije bilo lako, znate kako kažu: “svaki mjesec u prosjeku traje 30-31 dan, samo zadnji mjesec trudnoće traje 1453 dana”. Tako je i bilo, samo što je moj dječak odlučio da može trajati i 2453 dana. Prošao je 37. tjedan, to je to, od sada se porod smatra “u terminu”. Ali prošao je i 38., 39., 40., krenuo je 41. Spavanje je postajalo sve teže. Odlazak doktoru svakih nekoliko dana, ali bez promjena. Odlučeno je, prije ulaska u 43. tjedan – inducirani porod. Svaki dan sam se nadala nekakvom pomaku, svaku malu bol pokušala sam shvatiti ozbiljno, svaki odlazak u zahod bila je nada da ću tamo nešto ugledati. Ništa. Nisam se psihički pripremila na indukciju ali nije to sad važno, samo da sve već jednom krene.
Sigurna sam da je veliki dio žena koji ovo čita i koji ima iskustvo induciranog poroda prvo pomislio na “drip”. I ta pomisao na “drip” često izaziva “o ne” reakcije ali…kakvo “iznenađenje” ne ide priča u Japanu tako. Posebni u svemu pa što bi onda “drip” koristili, prilično dosadno, ne? Moja noćna mora krenula je kada su mi objasnili da će se moj inducirani porod sastojati od Foley-evog balona, ne jednom nego dva puta, a tek onda koja kap “dripa” bude li to potrebno. Jer…opet ako se sjećate prethodnog teksta, Japan nastoji zadržati tijek poroda što je više moguće u prirodnim okvirima, pa čak i onda kada je očito da prirodni tijek nije opcija, probat ćemo prisiliti prirodni tijek. Nekako mi se čini da cilj opravdava sredstva, mučenje žene je ono što se ovdje valjda smatra “prirodnim”. Pročitala sam sve forume, članke i znanstvene članke na temu Foley-a. Ovaj čovjek izumio je kateter za urin/mjehur, a naravno da ga je neki drugi koji nema maternicu, rodnicu ni vaginu odlučio isprobati u svrhu otvaranja grlića maternice i ne može ni približno zamisliti kakav je to osjećaj. Skratimo priču, u moje misli nastanio se Foley (uskoro i negdje drugdje). Što mi preostaje? Ponovno koristiti metode kontrole anksioznosti i zadržati mirnoću najbolje što mogu. I tu je a tko drugi nego nada, još samo koji dan, možda ipak malac odluči da je vrijeme.
Foley vs Nada!
Nada je čekala sa mnom do kraja, danima je bila sa mnom, čak mi je obećala ostati i ako to nije potrebno. Izgubila je bitku protiv Foley-a. Jedan ponedjeljak na sami kraj listopada zaprimljena sam na odjel porodništva sveučilišne bolnice. Foley me je strpljivo čekao. A ja sam ga mrzila i prije nego smo se “upoznali”. I bila sam potpuno u pravu. U prvi tren, nakon što se Foley doselio u moj grlić maternice i nakon što su to došli vidjeti studenti na koje nisam pristala niti me je itko išta pitao, pomislila sam da i nije tako strašno, trajalo je manje od jedne minute, malo se osjećam čudno dok hodam ali … hodam. Kako sam se prevarila, nakon sat-dva ležanja u krevetu počeli su bolovi. U tišini i mraku bolničke sobe, samo uz zvuk otkucaja srca mog malo dječaka pomislila sam da je to to, kreće prvi stadij. Koncentrirala sam se na svoje pozitivne misli, koristila sam metode koje sam naučila, disala sam opušteno. Iako je bilo bolno, veselilo me što su krenuli trudovi. Misao da ću u roku od 48 sati gotovo sigurno upoznati svoj dječaka izazivala je leptiriće u trbuhu (osim njegovih nožica), ne znam sada ni kako je to bilo moguće ali djeca imaju tu moć. Ne znam koliko dugo sam uspijevala biti mirna i trpjeti bolove koji su stizali u razmacima zbog čega sam mislila da su trudovi. Osjetila sam da je nešto iz mene „ispalo“ i bila sam sigurna da je Foley odradio svoj posao, otvorio me na koji centimetar i sad bi trebalo zvati doktora. Pozvala sam sestru koja je pozvala doktora, ali na moje iznenađenje apsolutno ništa se nije događalo, niti sam se otvarala niti me je Foley napustio, samo su se cjevčice pomaknule. Bolovi su postajali sve gori, a sestra mi je ponudila tabletu za spavanje. Prihvatila sam ponudu. Probudila sam se u 6 ujutro uz obavijest da idem u dio rađaone gdje će me pregledati i gdje će me upoznati sa Foley-em koji je veći od onog prethodnog. Sami proces umetanja bio je jedan od gorih iskustava u mom životu, a rezultat je opet bio -ništa! Nisam se otvarala uopće, a beba se nije spuštala. Ležala sam u rađaoni slušajući vrištanje drugih žena. Moram priznati da sam bezbroj puta u životu zamišljala porod, sigurno par tisuća puta tijekom zadnjeg mjeseca trudnoće, ali iznenadio me intenzitet tih zvukova, ma što iznenadio, šokirao. Nakon nekoliko sati agonije i uvjeravanja osoblja da ja nemam trudove već da su moji bolovi rezultat prokletog Foley-a pristali su to izvaditi iz mene. Iste sekunde bolovi su prestali. Imala sam dvije opcije, ponoviti sve ovo ili carski rez. Odabrala sam carski rez.
Carski rez bio je na rasporedu sljedeće jutro.
Pokušala sam odspavati, nakon više od 24 sata potpuno iscrpljena, fizički i psihički, otuširala sam se i presvukla u bolničku haljinu. Došao je i moj muž, dozvolili su mu da dođe u operacijsku dvoranu samo na koju minutu kako bi mi preveo sa japanskog na engleski sve rizike carskog reza. Izraz na njegovom licu kada je ušao unutra bio mi je dovoljan da se uplašim još više, ali uspjela sam zadržati osmjeh na licu. Kroz glavu su mi počele prolaziti statistike epiduralnih u Japanu, loših ishoda i manjka educiranih anesteziologa pa je taj osmjeh ubrzo i nestao.
Sljedećih nekoliko sati izredale su se sve vrste emocija. Ali baš sve!
Čega se najviše sjećam? Sve mame složit će se: plača svoje bebe i trenutka kada sam ga ugledala. Jedan dio mama će reći da je sve drugo zaboravio, a drugi dio će reći da su i oni najgori trenuci ostali duboko urezani. Ja sam ona što se sjeća baš svega.
U bolnici se nakon poroda u Japanu ostaje 7 dana. Iako sam ovo smatrala odličnim jer par dana odmora i sna u bolnici nije loša ideja, uz pomoć i savjete oko dojenja, moram priznati da bi odabrala otići kući nakon carskog reza. Jer 24 sata nakon poroda i ustajanja iz kreveta, morala sam sama prati svoje posuđe, svoj veš i hodati na drugi kraj odjela kako bi dojila. Nimalo lijepo iskustvo nakon tako ozbiljne stvari kao što je carski rez. Osoblje je bilo tu samo da provjerava moje stanje. I neka mi oproste žene koje su rodile vaginalno, ali pomalo sam ih mrzila gledajući ih kako se dižu iz kreveta, poskakuju okolo, uživaju svoj tjedan „odmora“, maženja i upoznavanja bebe. Dok je meni trebalo nekoliko minuta da se dignem, pritom mi se često vrtjelo ili povraćalo, bolovi dok se nastojim bezuspješno uspraviti, injekcije u trbuh nekoliko puta na dan, neugodno pregledavanje rane od 17cm, strepnja od mnoštva komplikacija koje carski rez donosi i dojenje u položaju gdje beba leži na toj svježoj rani. Ponavljam, oprostite mi na ovoj izjavi, porod je težak kojim god putem krene. Svega ovoga sjećam se sada kada pogledam unazad, ali u tom trenutku nitko i ništa drugo osim moje bebe nije bilo važno. Rodila sam 3985g čudo! Zaboravila sam Foleya, epiduralnu, rezove, vriskove, ultrazvuke, lokve krvi u kojima sam se budila i teške prve dane dojenja – baš kao i svaka mama.
Da li su mi pomogle metode i knjige koje sam čitala i o kojima sam prethodno pisala? I jesu i nisu. Na neke stvari se možete pripremiti, ali uvijek postoje stvari na koje se ne možete pripremiti, a ponajviše na porod za koji nema recepta kako će se dogoditi dokle god se ne počne događati. Čitala sam i o tome pa sam bila spremna na ne predvidivost. Ovaj dio na koji se možete pripremiti može vam itekako mentalno olakšati teške trenutke. U mojih gotovo 48 sati muke sa Foley-evim balonom bilo je puno trenutaka u kojima sam koristila tehnike naučene iz “Hypnobirthing-a”. Sve drugo bilo je izvan moje kontrole.
I tako je moj dječak umjesto listopada rođen u studenom. Jesam zaboravila reći da je Japan još uvijek bio pod strahom COVID-a? Da, dok je Europa zaboravila na maske i izolacije, jedna Hrvatica u Japanu rađala je potpuno sama, bez mogućnosti prisustva supruga/partnera i uz, o da, maske na licu!
foto:unsplash.com
moj porod bez lijekova za olakšavanje boli i kako se na njega pripremam
