Koliko istovremeno jedna stvar može biti divna i strašna. Pakiranje.
Planiraš na neko divno putovanje, pripremljen je kovčeg dovoljno velik i dovoljno lijep. Svejedno, osjećaj pakiranja nije više lijep. Pakirala si se svakog petka kako bi otišla odmoriti se k svojima s malenom bebom. Veselila si se tome što će u subotu ujutro deda uzeti bebicu i ti ćeš spavati tih sat vremena kojima se čitav tjedan veseliš. Ne postoji poklon koji je ljepši od toga. Ali je pakiranje značilo i da ćeš otići u obitelj koja je cjelovita, koja će te cijelo vrijeme podsjećati koliko si ti necjelovita u svojoj polovičnoj obitelji. Možda tako ne bi trebalo biti, ali osjećaš istovremenu tugu i radost boravkom u kući koju ispunjavaju muž i žena te njihovo dijete. Što sam ja kriva da se tako nešto meni događa? Za što sam dobila ovu kaznu? Velika plava Ikea vrećica puna je pelena, blazinica, benkica i u njoj tvoje čiste gaće i jedne čarape. Zaboravila si da si tamo dva dana.
Nekad je pakiranje značilo da si u kupaonici i depiliraš se u deset sati navečer. Svi kupljeni šamponi i kreme za sunčanje koje nisu polovične i istrošene čekaju te na polici u sobi. Tada si imala priliku kupovati samo za sebe sve ono što ti treba. Nisi razmišljala o tome da štediš ili preskočiš nešto. Samo si uzimala bez kompromisa. Pakiranje je značilo uzimanje najboljih komada odjeće koja je pripremana danima time što si malo nosila sve ono što ne voliš, a kako bi za koji dan nosila sve ono što voliš. Pakiranje. Veselje.
I danas kad vidim veliku kartonsku kutiju naježim se duž cijelih leđa. Pakirala sam u svojoj kući stvari koje sam nosila sa sobom u novi stan. Iste one koje sam nekoliko godina ranije kamionom vozila u ovu kuću. Dok stojiš ispred police s vjenčanom slikom koja je nevjerojatno dobra i razmišljaš o tome da uzmeš sa sobom dio stvari, ali možda ipak ostaviš većinu toga, jer ćeš se vratiti. Jer se želiš vratiti. Kreneš se penjati stepenicama i shvatiš da će ukrase na zidu koje si uređivala i oko njih se preznojavala, vjerojatno pribojati neka druga žena. Zapravo, znaš da je tako. Puno ti se puta dogodilo da imaš viziju u trenutku, znaš da su stvari drugačije nego priželjkuješ. Jasne slike pojave ti se pred očima, trenuci logičnosti koji su ti rijetki u situacijama vezanima uz odnose s ljudima. Koliko je teško boriti se za sebe pakiranjem? Ono zahtijeva organizaciju i procjenu, a u trenutku kad trgaš svoj život na komadiće, nisi sposoban donositi odluke o tome treba li ponijeti čitav set čaša koje si dobila za rođendan ili samo dio njih.
Nikad nisam voljela kuhanje zato što se mora sve što je na svome mjestu izvaditi i zamazati. To mi je nekako destruktivno. Stvaranje nečeg novog uvijek je u začetku destrukcija. Ovakva senzibilna, prestrašena, iznositi i dijeliti svoje osjećaje s drugima? Osjećam se nesposobna stvarati. Nemam hrabrosti više se pakirati.
Bojim se svega što ono za mene može značiti jer sam se slomila toliko puta da mislim kako samu sebe ne bih prepoznala presložim li svoj život još jednom.
A možda su sva ova pakiranja samo stvarala ono pakiranje koje ću obaviti uz zagrljaj i podršku. Nasmijana i sretna što se pakiram. Svjesna toga da je ono kamo nosim kutije mjesto koje sam oduvijek čekala. Ono na kojem će biti toliko mjesta da će raspakirane kutije biti samo jedan kut. Važan i nevažan istovremeno.
Imam jako puno prtljage. Nije to ono što ljudi ističu kao dobro. Ipak, meni se čini da sam sad sretnija nego ikada. Vrećice, kartonske kutije, kamioni, razmještanje, namještanje, novi krevet, novi stan. Sve to ne znači ništa. Sve je to samo pozadina onoga što je na glavnoj pozornici. Pakiranje je nevažno. Važna si ti.
Foto:Pexels.com
