Lunino rođenje i prvih šest mjeseci njezina života proveli smo u Njemačkoj. U Njemačkoj gdje su ljudi malčice suzdržani prema bebama, psima i ostalim slatkim stvorovima koji napučuju njemačku zemlju. Kako da ih najjednostavnije opišem, decentni su. Suptilni. Ignoranti bi isto odgovaralo opisu. Kad vas vide s bebom, uglavnom će se pristojno nasmiješiti i skrenuti pogled. Tu i tamo (vrlo rijetko) netko će oduševljeno viknuti: “Oooooo zis is a baby!” Odmah znate da je to moderan Nijemac koji posjeduje zavidnu razina znanja engleskog jezika i vjerojatno je proveo neko vrijeme u inozemstvu. No to je to, više od toga vjerojatno nećete dobiti.
Obzirom na desetljeće života provedenog u toj zemlji, rekla bih da sam se i ja malo ponjemačkila (znam da ovo nije riječ).
Ne bih rekla da sam postala suptilna i decentna, ali naučila sam cijeniti funkcionalnu odjeću koju ne nosim samo u planine već i kad idem u dućan, počela sam poštovati sveta prometna pravila i gotovo da vjerujem kako ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća i obuća. “Postala si škrta”, rekao bi moj tata, “to je jedino što si pokupila od Nijemaca”. No pustimo sada to.
Tako se nakon šest njemačkih mjeseci s bebalicom moja mala familija u funkcionalnoj odjeći pripremila provesti ljeto na otoku mog djetinjstva. Put je prošao bez većih incidenata i prvih je nekoliko dana prošlo u aklimatiziranju na vrućine i u uvijek ugodnim razgovorima o tome kako je vruće. Vruće je, jebote kako je vruće i “ajme krepat ćemo svi skupa” najpoznatija je otočka metoda mjerenja temperature, i njome se svaki pošteni otočanin bavi od juna pa do Gospe. Nakon Gospe padne kiša i usere sezonu pa se mijenja narativ ćakule za vrijeme ispijanja jutarnjih kava.
Ja sam razvila neku dnevnu rutinu koja se sastojala od jutarnjeg posjeta knjižnici s bebom na leđima, popodnevnog kupanja s bebom u rukama i večernjoj šetnji s bebom na prsima. Na moje veliko čuđenje, svaki moj izlazak s bebom u javnost prošao bi neminovnim pokušajima nekog poznatog, polupoznatog ili čak potpuno nepoznatog da uhvati moju bebu za “buci buci male debele nogice, ajme kako je slatka pojest ću je”. Odjebi od bebinih buci buci nogica, vrištalo bi u meni. Mazi si svoje debele nogice! No pristojan odgoj (hvala mama i tata, valjda) rezultirao bi time da bih diskretno uzmicala od tih ljudi u nadi da će sami shvatiti da mi njihovo ponašanje smeta. Nikad nisu. Ako ne bi uspjeli stići do nogica, onda bi se barem zadovoljili trljanjem njenih nožnih prstića, zamijenivši ju očito za Grgura Ninskog koji će im donijeti vječnu sreću, zdravlje i blagostanje. Oni koji bi nas primijetili izdaleka, ležerno bi dobacivali opaske ili savjete usmjerene na nošenje bebe u marami: “Zašto na leđima nosiš, ne sviđa se bebi to”, “Izgubit ćeš ju po putu”, standardno: “Vruće joj je” i poneko panično: “Ajme ispast će ti, ispast će ti!!!”
Priznajem da me na početku sve to neizmjerno smetalo. Povremeno sam pronalazila kratkotrajno zadovoljstvo u tome da ljudima smisleno i elokventno odbrusim. Primjerice na svako “Vruće joj je”, ja bih odgovarala “Tebi je vruće!” No, kako je vrijeme prolazilo, prihvatila sam činjenicu da je Balkancima beba ekvivalent svete krave Hindusima, i ubrzo sam prigrlila razne benefite koje mi je moja mala sveta krava donijela. Na tržnici bismo dobile najljepše voće, u slastičarnici ekstra kornet uz sladoled, a jednom sam ju odvela kozmetičarki (ne da depilira njene noge, ne brinite) koju je Luna šarmirala i vratile smo se s punom torbom reklamnih keksa. Kako djetetu još ne dajemo da jede slatko, sve bi to završilo u mom stomačiću i moja ovisnost o šećeru neometano je cvjetala.
Nažalost (nasreću?) primjećujem kako se i kod mene nakon samo nekoliko mjeseci neprekidnog boravka u domaji, potpuno istopio bilo kakav osjećaj za umjerenost i postala sam ono čega sam se pribojavala: vrebalica bebalica! Ne znam, doduše je li to zbog Balkana u meni ili činjenice da moja beba više nije tako mala pa žudim dotaknuti neke nove “buci buci male debele nogice”. Sad kad idem u posjet prijateljicama koje su nedavno rodile, obavezno ponesem sa sobom i maramu za motanje i već s vrata vičem: “Ajme kako je slatka, pojest ću ju! Daj mi ju, daj mi ju, daj mi ju!!!” Naravno, daj mi ju da ti pokažem kako da ju zamotaš u maramu i olakšaš si život. Ali prava istina je, ja zapravo čekam priliku u kojoj će ta mama otići na kiosk po cigarete i vratiti se za par mjeseci. Jer svima nam je povremeno prijeko potreban mali odmor. Osim meni, meni su potrebne samo marame i debele nogice za maženje.
Foto: pexels.com
vojne vježbe, horoskop i ostale čari dječjih parkića – SUPERMAME
