“Obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah.”
Koliko se moj mindset promijenio i koliko moja razmišljanja sada uključuju brigu za dva pilića koja trebam usmjeriti u ovaj svijet dokazuju moji strahovi i briga u vezi jednog novog životnog poglavlja koje za nas starta za mjesec i malo više dana. Jer taj period koji nam slijedi uključuje odlazak i puštanje mog prvijenca u onu školu za koju ne znam kako i koliko će joj životnih utakmica donijeti u životu. Naravno, obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah. Taj osjećaj radi svega nepoznatog što me čeka kao majku svog prvog prvašića me najviše plaši jer sam ja takvog karaktera – ne znam što će me konkretno (do)čekati kad ona krene u školu i sve to nepoznato ispred nas mi stvara brigu, i milijun i jedno pitanje u mojoj glavi. I nekako sve bi to bilo OK – taj moj strah, briga i plašenje u vezi odlaska svog prvog djeteta u prvi razred škole da sam samo ja takva, i da neke svoje karakterne crte ne vidim u njoj. Ono čemu se nadam da će u dobrom smjeru iskoristiti sve moje što ‘ima’ i da će biti uvijek samo svoja – neustrašiva i uvijek hrabra za krojiti život po svojoj mjeri.
Svjesna sam da ne mogu utjecati na događaje koji će se odvijati u narednim mjesecima kad krene škola i te prve školske obveze koje će nas snaći, ali ne mogu si pomoći kad pomislim koliko sam se osjećala sigurno kad je išla u vrtić i kad je sa svojom vrtićkom ekipom i tetama ‘osvajala’ svijet. I baš jutros, dok sam prolazila vrtićkim hodnikom vidjela sam toliko postera i uspomena na kojima se nalazi i moj predškolarac, te sam ponosno zastala kraj njih i od srca se osmjehnula jer sam nekako u dubini svoje duše osjetila da će i u školi biti baš sve dobro, i onako kako treba.
Kako će se ona snaći u razredu, s prijateljima, koliko će biti zadovoljna s novim poglavljem svog života i koliko će se promijeniti u narednih godinu dana – to ćemo tek otkriti, ali znam da je na meni da ju uputim u sigurnost ovog svijeta i da joj pružim podršku u svim životnim smjerovima.
Ovog ljeta smo ju suprug i ja odlučili ispisati iz vrtića krajem šestog mjeseca kad smo išli na more i poslije tog perioda smo organizirali svaki tjedan neke zanimljivosti za nju. Uz sudjelovanje najprije u kampu u našem naselju, svako prijepodne je uživala u kreativnom izražavanju, pjevanju, slušanju priča, igrama i animacijama prikladnim za njen uzrast, išla je i na dječji kamp na bazene gdje su svaki dan imali zanimljive aktivnosti poput planinarenja, kuglanja, igranja graničara, posjeta gradskoj knjižnici i svakodnevnog plivanja. Naravno, bez baki ne bi bilo moguće uz naše radno vrijeme organizirati ovaj ritam za nju, ali s obzirom na to da ide od svoje prve godine u vrtić, i s obzirom na radno vrijeme vrtića ljeti uspjeli smo s našim godišnjim odmorima i uvijek raspoloživošću baka-servisa spojiti joj dva i pol mjeseca bez vrtića – baš kao što će joj biti od sljedeće školske godine.
Veliki je to korak za nju jer sazrijeva i kroz svoje odrastanje sada treba naučiti mnoge životne stvari, baš kao i ja – kako, kada i koliko joj popustiti, i što dozvoliti; a što odrješito ne dozvoliti. Koliko god moji bližnji kažu da joj previše popuštam ja nekako u sebi znam da stvaram odnos s njom u kojem će rasti povjerenje i uzajamno poštovanje jer sam uvijek tu za njih dvije, svoje kćeri i otvorena za pregovore; sve dok ne prijeđu granicu preko koje ja teško prelazim. Ona, koja ima šest i pol godina osjeti moje ponašanje, moj ton glasa vrlo dobro prepoznaje i poznaje već moju granicu dopuštanja i ne dopuštanja određenih ponašanja i želja. Nedavno, u jednoj situaciji u kojoj je bilo mnogo krokodilskih suza i ‘moljakanja’ da odstupim od svoje odluke, nisam popustila jer sam znala da tim primjerom pokazujem preko koje granice ne prelazim. Nije mi bilo jednostavno ‘stisnuti’ zube i ne popustiti jer je ta moja odluka značila da i sebi neke stvari uskraćujem, ali sam osjećala da ću svojom dosljednošću učiniti ispravnu stvar.
I te granice o kojima tako često razmišljam u zadnje vrijeme, i sve one koje postavljam u svojim životnim lutanjima – ponekad popuste, osobito kad su u pitanju djeca, ali sada, više nego ikad razmišljam o tome koliko ona, moj mali uskoro školarac sve upija, pamti i koliko se na nju održavaju sva moja ponašanja i sve što govorim, i ponavljam ponekad kao ‘papiga’ samo kako bi ono što treba ta mala glavica ‘upila’.
Dok se mi polako pripremamo s fizičkim dijelom prvih školskih obveza (školska torba, papuče, bilježnice…) želim sama sebi osvijestiti, a i tebi – buduća mama školarca, ona koja to već jesi, ili ćeš jednog dana biti da je OK imati osjećaje poput straha radi novih i nepoznatih događaja, obveza i života koji nas čeka. U redu je i biti ravnodušna s tim brigama i sve novo, i nepoznato doživljavati jednostavno i bez puno kompliciranja. Ali ono što je najbitnije je učiti našu djecu da svatko ima pravo na svoje osjećaje, različitosti i doživljaje života kojeg živimo. I to upravo želim svojim pisanjem i ovim tekstom potaknuti, sve vas čitatelje(ice) da vas moji tekstovi potaknu na prihvaćanje različitosti i drugačijih razmišljanja, na djelovanja i traženja svojih prava i istina, i uvijek, jedino i samo na LJUBAV.
Piši mi, kako ti doživljavaš ili si doživljavala školu sa svojim prvim djetetom? Ja se pitam sada, dok ovo pišem, zar je već došlo to vrijeme da budem mama prvašića?!
