Tekst je posvećen Anji koja se, bude li pomno čitala, još uvijek stigne naspavati
“Hej Iris, kako Luna spava?” pita me preko govorne poruke umornim glasom moja prijateljica koja je nedavno rodila drugo dijete i sad ima two under two situaciju.
“Slušaj”, govorim joj ja, “Luna je navečer najkasnije do osam i po’ u krevetu. Kupili smo joj ručni sat tako da ona nas obavijesti kad je vrijeme spavanja. Ode oprati zube, sve nas pozdravi i izgubi se u sobi. Za noćno piškenje si stavi pelenu da nas ne probudi kad povlači vodu na wc-u. Ujutro ustaje prije svih, peče kroasane i kuha kavu. Standardna devetnaestomjesečna beba iz priručnika, rekla bih.”
Pomalo zlurado se smijuljeći, stišćem send na mobitelu i nestrpljivo očekujem odgovor. Istina je, naravno, posve drugačija; Luna se budi između tri i petstoosamdesetitri puta noću. Točan broj ne znam jer sam zaključila da je za moje psihičko zdravlje bolje da ne brojim. Standardna devetnaestomjesečna beba iz priručnika, rekla bih.
No otkrit ću vam tajnu, njenom buđenju unatoč, ja nisam kronično neispavana mama. Još. “Hvala Iris da si se došla pohvaliti i nabijati nama običnim smrtnicama na nos kako nisi umorna”. A zašto je tome tako? Jednostavno, za vrijeme trudnoće poslušala sam briljantni savjet već postojećih mama: naspavaj se sad jer jednom kad rodiš nema spavanja dok ne crkneš. I čim je testić za trudnoću pokazao plus, ja sam objasnila šefu kako više neću biti u mogućnosti obavljati posao anesteziologa jer moram profesionalno spavati. Šef nije bio jako zadovoljan te mi je isprva predložio da nastavim s radom u operacijskoj sali, ali umjesto da rješavam križaljku jednom kad uspavam pacijenta, i ja malo ubijem oko. Ali stolice na poslu nisu dizajnirane za dugotrajni odmor pa sam si ishodovala zabranu rada i otišla spavati doma. I tako sam hibernirajući, akumulirala sate spavanja koji će mi naknadno biti potrebni. Muž me probudio dan prije termina da me obavijesti da mi je puknuo vodenjak i čini mu se da imam trudove. Bio je u pravu. Nedugo nakon poroda, kako bih još malo popunila svoj sad već impresivan fond spavačkih sati, odlučila sam poslušati drugi briljantan savjet prekaljenih mama i spavati kad beba spava.
I evo me sad, svježa i poletna godinu i pol nakon poroda, shvatila sam da mi se fond skupljenih sati opasno bliži nuli, a moje dijete se, čuda li čudnog, noću i dalje neprestano budi.
Sreća u nesreći jest da Luna kao zakleti borac za ravnopravnost, možda ne toliko spolova koliko ukućana, zna da nije u redu da zbog njenog čestog buđenja patim samo ja. Zato se svim kreativnim silama trudi da podjednako animira sve članove familije koji trenutno dijele isti krov.
Tatu budi tradicionalnom kineskom karate metodom, pokušavajući mu kružnim udarcem nogom izbiti lijevi bubreg. Ili desni, ovisno o kutu spavanja. Ako joj to slučajno ne upali, penje se na njega tražeći sisu. Kad ju nađe, urla od bijesa jer njegove bradavice služe kao ukras, a ne kao točionica mlijeka.
Nonu i nona budi na veoma podmukao i sofisticiran način; stiščući sve tipke na svim uređajima kojih se domogne, memorirala im je budilicu na radiju i sad ih svako jutro u 05:00 osim penetrantnog zvuka zrikavca budi i ugodan zvuk pomno probrane zabavne glazbe.
“Ne zaboravi, ne zaboravi me ti golubiceeeee…”, uhvatila sam mamu kako sneno pjevuši prije nekoliko dana, kuhajući prvu jutarnju kavu.
“Otkad ti slušaš Milu Hrnića?”, uspjela sam se ubaciti prije druge kitice.
“Luna nam ga je omogućila”, ona će ozareno. A znam, na Lunu se, naravno, ne može ljutiti.
“Ma znaš, nije tako strašno”, nastavlja ona lažući samu sebe, “Gore je bilo jučer kad se neki manijak na ulici derao how much is the fish pa sam mu išla objasniti da peškariju otvaraju tek u 08:00.
Pogađate, nije nitko morao u ribarnicu već je neki nesretnik na lošinjskom radiju zaključio kako malo ravea ranom zorom nikome neće škoditi.
Naravno, nitko od nas ne zna isključiti budilicu na tom radio prijemniku jer sve do datog momenta nismo ni znali da postoji opcija buđenja. Ako ćemo iskreno, nismo ni znali da imamo funkcionirajući radio. Nakon što je, čuvši Borisa Novkovića kako mu obznanjuje ljubav svojim velikim hitom (Dok svira radio šta bih radiju radio), taj uređaj u mukama izdahnuo, prenamijenili smo ga u stolić za kavu i prekrili modernim čipkastim tabletićem. I evo, nakon dugog niza godina, moja ga kćer vrati iz mrtvih.
Zasad, iako umorna, svejedno sam zadovoljna jer nitko od familije nije pošteđen prisilne nesanice pa svi patimo zajedno. A kao što nas kršćanstvo uči, patnja zbližava i pročišćava, tako da se baš veselim velikom produhovljenju koje me čeka najkasnije nakon ljeta.
Jedina osoba izuzeta od problema sa spavanjem glavni je akter ove priče, Luna. Luna koja se svako jutro probudi poletna i spremna za novi dan. Na pitanje je li se naspavala, dižući svoje male ručice u zrak, bez iznimke ozbiljno odgovara: “Ne. Ne. Neeeeeeee!”
Vidim, krajnje je vrijeme da se vratim anesteziji da se napokon pošteno naspavam.
Foto: pexels.com
