Već duže vrijeme razmišljam o pisanju svoje prilagodbe na vrtić s drugim djetetom, ali kako to već biva – sad ću, sad ću, i evo – kao da je pred početak ovog rujna došao baš idealan trenutak da napišem svoje misli, i da svojim iskustvom ohrabrim, i prije svega podržim sve majke koje će se naći u sličnoj situaciji kao ja. I prije nego sam počela pisati za supermame razmišljala sam o podršci, suosjećanju i empatiji koju sam osjetila čitajući tekstove, objave i razgovarajući sa ženama koje su dio Supermama, te sam nakon nekih svojih teških životnih trenutaka shvatila da moja priča može biti ‘nekoj tamo’ supermami podrška, i možda smjer kojim će krenuti, olakšanje, empatija ili samo suosjećanje koje će osjetiti čitajući moje tekstove. I upravo ta „podrška jedna drugoj“ je moja nit vodilja u pisanju ovih tekstova, čitanju tekstova mojih supermama, slušanju podcasta, njihovih objava i priča koje me uvijek, i iznova ispune pozitivnom energijom i dobrom vibrom.
I zato tebi – moja supermamo, koja čitaš ovaj tekst želim reći HVALA i tu sam, za uvijek razumijevanje i ‘support’ kakav žene u današnje vrijeme zaslužuju (a često na njega ne nailaze!).
A sada – da se vratim svojoj temi o kojoj želim reći nekoliko dobrih strana – kako sam „preživjela“ prilagodbu na vrtić s drugim djetetom?! Nekako vjerujem da je zaslužan njen karakter, moje prvo iskustvo i entuzijazam s kojim sam bila uvjerena da će ona, moja 13-mjesečna beba super prihvatiti jaslice.
Razlika (barem kod mene) s prvim i drugim djetetom je bila ta što sam sada počela razmišljati o teti čuvalici, povratku na posao i jaslicama već nakon nekoliko mjeseci njenog života. Dok sam s prvom kćeri o tome počela razmišljati puno kasnije što je rezultiralo najprije čuvanjem baki nekoliko mjeseci, a onda, nakon natječaja za vrtić prvim koracima s točno godinu i pol dana u jaslice. I sada, kad se sjetim tog razdoblja sa svojom prvom kćeri vjerojatno bih opet sve jednako napravila – jer nisam tada razmišljala o nekim stvarima kao što sada o njima mislim. Najprije je to, u mom slučaju bilo odvoženje u vrtić – meni to i danas teško „pada“ i to s njom ‘odrađuje’ suprug. Ta odvajanja kad dijete plače i ja ju trebam predati teti koja će ju čuvati ‘nisu moj đir’, i ja s tim nikad neću biti OK, i to one, moja djeca vjerojatno osjete – zato je kod nas pravilo da ih suprug sprema i odvodi u vrtić – jer s njim ni prva, ni druga naša cura nije nikad zaplakala, niti negodovala zbog odlaska u vrtić.
Naša prva djevojčica je najteže prihvatila prvih tjedan dana vrtića dok sam ju ja vodila na prilagodbu po nekoliko sati, a onda ju je krenuo suprug voditi ujutro u vrtić, i s njim nikad nije bilo suza, niti problema kod odvajanja. Koliko je vrtić dobro utjecao na nju i koliko je sve to u početku prilagodbe bio meni najveći stres dokazuje mi upravo ona danas, moj prvašić koja se s oduševljenjem prisjeća vrtića, svoje tete Mire, i koja zadovoljno ide sada u školu jer ju tamo čekaju prijatelji koje poznaje iz vrtića.
S drugom našom djevojčicom opet sam ja krenula s vođenjem na prilagodbu, ali već nakon trećeg dana tu je uskočio suprug jer sam ja počela raditi, a on je bio tjedan dana na godišnjem odmoru. I nakon tjedan dana suprug je uzeo porodiljni na pola radnog vremena (2 mjeseca), te ju je on u 12 h preuzimao iz vrtića i vodio na spavanje kući, gdje me dočekala nakon još nekoliko sati mog posla. Taj osjećaj sigurnosti u meni dok ju suprug vodi u vrtić bez suza, gdje je ona pružala ruke svojim tetama i gdje su ju one primale u naručje mi ne može ništa zamijeniti. Nekako sam se osjećala dobro što idem raditi, što se svakodnevno odvajamo jer sam osjećala sigurnost i mir što je ona na sigurnom, s dobrim odgajateljicama koje su meni „sjele“ na prvu i što nema suza, te što niti jedne nije bilo otkad je krenula u vrtić.
Naravno da nisam mogla znati da će joj tako dobro ići u vrtiću od prvog dana, i naravno da sam razmišljala da bi mogla nakon nekog vremena početi s plakanjem i negodovanjem kod odlaska u vrtić – ali to se nije dogodilo, barem ne do sada, pola godine poslije. I usprkos tome što su mi neke mame rekle da takva djeca kojima u početku tako dobro „sjedne“ vrtić i koja ne plaču u početku krenu plakati i dramiti nakon nekog vremena – ja se nekako nisam „dala“ tim mislima i vjerovala sam da će ona sve više uživati, učiti i upijati vrtić, djecu i tete.
I zato sam odlučila i napisati ovaj tekst kako bi ti mama, koja upravo ovo čitaš, bila podrška drugoj majci koja šalje svoje dijete u vrtić, i kako bi joj „dala’“ vjetar u leđa i vjeru/nadu da neka djeca ne plaču kad kreću u vrtić i da nekoj djeci odvajanje od mame ne „pada“ teško, i da ako i sada dijete plače – reci joj da će sigurno brzo prestati, da smo sve to prošle; jer biti oštra, neempatična, uvijek u pravu i „mama koja najbolje sve zna“ – nije i nikad neće biti podrška!
Ja sam uvjerena da je MENI prilagodba na vrtić s drugim djetetom nekako smireno i opušteno prošla jer sam:
- ja bila neka druga osoba/majka (s iskustvom prvog djeteta i njenim odlaskom u jaslice)
- imala (imam) supruga koji preuzima dio jutarnjih obveza oko oblačenja (a neki koji ovo čitaju znaju koliko oblačenje može biti naporno, osobito kod toddlera) i vođenja u vrtić
- mogla drugo dijete voditi u vrtić samo do spavanja, što je 3,5 – 4 h bez roditelja
- sa suprugom odlučila da će joj 2 mjeseca da on dolazi po nju u 12 h biti veliko olakšanje i ne predugo odvajanje od obitelji
- s iskustvom prvog djeteta bila upoznata koliko vrtić od malih nogu pozitivno utječe na djecu i što sve čak i oni mali od godinu, godinu i pol, mogu naučiti u vrtiću, u grupi, s drugom djecom, uživajući u toplim obrocima i užini, učenju i igri
- ju vodila u vrtić svakodnevno kad smo išli po stariju seku i sve u vezi vrtića joj je bilo poznato
- bila uvjerena da smo i ona i ja spremne na iskustvo vrtića i prilagodbe na isti
I ovo je samo moje skromno iskustvo i moje razmišljanje o tome kako prilagodba na vrtić može biti i jedno sasvim dobro i pozitivno iskustvo, što od srca želim svakoj majci – da bude odvažna slušati svoj instinkt i okružiti se (i privatno, i u parkiću, i u slučajnom razgovoru) s osobama koje će ti biti podrška i stvarati u tebi dobru energiju i odašiljati pozitivne vibracije.
koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić – SUPERMAME
