Početkom ljeta relocirali smo se s kopna na otok. Namjerno kažem relocirali, a ne otišli na godišnji odmor jer sam u bespućima interneta pročitala super rečenicu: godišnji odmor s djetetom ne postoji, postoji samo promjena mjesta boravka. Skroz ima smisla, nalazila se ja u Babinoj Gredi ili na Maldivima, potrebe mog djeteta i neophodnost da se za njih pobrinem neće se bitno promijeniti. No ljeto nisam provela na Maldivima, već na Lošinju (vjerujem jednako lijepo, plus manje pijeska u guzici) u kući mojih roditelja koji su u mirovini, tako da sam mogla uživati u blagodatima nona i nono servisa. U moj puni pansion, osim spavanja i skuhanog ručka bile su uključene i sljedeće ponude: kava/pivo s prijateljicama, čitanje knjige i odlazak na more. Beba opcionalna. Imala sam vremena za sebe, a i upoznala sam zgodnog tamnokosog muškarca koji spava s druge strane moga kreveta i tvrdi da mi je muž. Kad bih se osjećala naročito luckasto, priuštila bih si i ekstra dozu luksuza i piškila iza zatvorenih vrata. No, kako sam u zero waste naletu života izbacila svu ambalažu iz kupaone, nisam mogla uživati u meditativnoj praksi čitanja deklaracija. Pa sam odustala od zatvaranja WC-a. Privatnost je ionako precijenjena.
Nakon što je Luna napunila godinu i pol, dogodio se možda najveći skok u njenom razvoju dosad: zaspala je bez presvetog trojstva (lijeva cica, desna cica plus motanje u maramu). Uspavao ju je, ni manje, ni više nego jedan neobično slastan brancin na gradele. Čak ne ni divlji nego iz uzgoja. Dijete je doslovno zaspalo u stolici za hranjenje usred ručka s komadom ribe u ustima. Nakon prvotnog šoka smjesta sam zapala u crnu rupu očaja, preispitujući ulogu majke u društvu i mučeći se egzistencijalnim pitanjima, poput jesam li ja uopće djetetu više potrebna? Muž se dao u istraživanje svih uvjeta koji su doveli do popodnevnog bezsisnog sna našeg djeteta. Nakon pomnog računanja vlage u zraku i proučavanja njene natalne karte, jednoglasno smo se složili, do ribe je! Od tog dana nadalje pokušavali smo sve: srdelice, orade, crni rižoto od sipe, rižoto od liganja, dagnje na buzaru s ekstra puno vina i konjaka koje bismo dolili pred kraj kuhanja, prije no što stignu ishlapiti… Ništa, nada, niente! Nebitno jel´ bijela ili plava riba, jesu li raci, školjke ili prstaci, nikad više nismo ponovili taj uspjeh. Muž je, priznaje, bio malo razočaran što mu je propao san o kupnji koče ili bar malog kaića i preseljenju na otok, a ja sam odahnula shvaćajući da jedan brancin bez obzira na to kako slasno ga pripremili, ne može preuzeti ulogu majke. Samo je jedna mama, a to nije riba!
Ipak, ne mogu reći da me alternativne metode uspavljivanja nisu zaintrigirale, pa sam posvetivši se očuvanju bioraznolikosti mora, odustala od ribe i okrenula se vojsci. Na Indexu, bibliji edukativnih članaka, pronašla sam jedan koji govori o spavanju vojnika u ratnim situacijama i totalno je primjenjiv na bebe. Američka se vojska zaklinje da njihovi časnici zaspu u roku od dvije minute samo ako isprazne um i zamisle kako u kajaku plutaju mirnim jezerom. Dok oko njih padaju bombe. I sve to bez sise u ustima! Ako kojim slučajem ne uspiju isprazniti um jer se nalaze u ratu i u životnoj su opasnosti, moraju samo poslati poruku svojoj podsvijesti: nemoj misliti! Poznavajući koliko se ljudi uspjelo smiriti korištenjem jednostavnog, a tako moćnog “smiri se nije ti ništa” izraza, ne vidim zašto ova metoda ne bi funkcionirala.
I tako sam jednu večer prije spavanja, posjela Lunu za laptop, ne bih li joj pokazala kako izgleda kajak. “Vidiš zlato, ti sad zamisliš da si legla u ovaj čamac i da plutaš po jezeru, dobro, može biti i more, istina, nisi ti još na jezeru bila, a ni ne mora biti kajak, daj da mama nađe sliku neke pasare, vidiš ovakvu je imao tvoj pranono, moj nono, ne, njega nisi upoznala jer ga više nema, e tom barkom me vodio na ribe kad sam bila mala. Tako smo ti jednom uhvatili hobotnicu, ajme 8 kili je imala,
šišarke je brala…”
Luna se u međuvremenu sama poslužila cicom i uspavala se, a ja sam probdjela noć pokušavajući se prisjetiti je li nono lovio samo na vrše ili je koji put bacio i parangal. Očito nikad mornaričkih tuljanica od nas dvije.
Foto: unsplash.com
