Točno se sjećam dana kad je Marta otišla na prvi trening hrvanja. Bila je malo sramežljiva pa ju je trener pustio da gleda sa strane prije nego što se priključi grupi. Kako je trening odmicao tako se njen izgled lica mijenjao iz sramežljivog u oduševljeni. Priključila se grupi prije kraja treninga i treneru rekla da će i ona biti trenerica hrvanja.
Nikad neću zaboraviti njen izraz lica taj dan. Tu sreću. Ona se zaljubila u hrvanje.
U naš život hrvanje je došlo sasvim slučajno. Kroz par godina prije tog ljeta Martu je školski sustav iz jedne vesele, borbene, ustrajne bombice energije pretvorio u jednu potištenu, frustriranu i vječno umornu djevojčicu. Postajala je sve demotiviranija i slabijeg samopouzdanja. To ljeto kad smo pronašli hrvanje, je dobila dijagnozu disleksije i disgrafije te nam je logopedinja preporučila da je upišemo u izvanškolsku aktivnost kako bi pronašla nešto izvan škole u čemu je dobra. Kako je bila polaznik univerzalne sportske škole od 3. godine, željela je i dalje nastaviti sa sportom, ali borilačkim. Prva pomisao je bila taekwondo ili judo, za koje smo znali kroz medije, no igrom slučaja sam saznala da u Šibeniku postoji i hrvački klub. Preko posla sam upoznala trenera Ignacija Valečića koji me se dojmio kao izvrstan stručnjak, strog, ali topao. Trener Ignacije je bio baš osoba kakvu je njen mali poraženi duh tada trebao, a hrvanje se pokazalo kao dar s neba. Kasnije se i mlađa kćer, povučena sestrinim entuzijazmom, upisala u klub. Trener Ignacije otišao je raditi u Zagreb, ali njena ljubav prema sportu je ostala i nastavila rasti.
Sport je zaista čarobna stvar. Dođe nam skoro kao protuotrov današnjem užurbanom i stresnom načinu života.
Spaja i ujedinjuje ljude, briše socio-ekonomske razlike, promovira zdrave navike. Tjera nas da usporimo i budemo prisutni u trenutku, koncentrirani na tu i sada. Uči nas dostojanstveno slaviti, ali nas uči i dostojanstveno gubiti. Svi znamo za tisuću puta ponovljene razloge zašto je važno da se djeca bave sportom. Skoro da nema aspekta života na koji sport ne djeluje pozitivno, od fizičkog zdravlja, pozitivnog utjecaja na motoričku spretnost, snagu i metabolizam do psihičkog i emocionalnog zdravlja, smanjuje napetost i stres, povećava samopoštovanje i samopouzdanje. No zašto baš hrvanje – i to kao ženski sport?
Hrvanje kod nas, nažalost, nije popularan spor te spada pod tzv. male sportove. U Hrvatskoj djeluje tridesetak klubova, uglavnom koncentriranih u Zagrebu i okolici te Podravini, s pokojim klubom u Istri i Dalmaciji. Hrvača nema puno, hrvačica još manje. No ove je godine baš žensko hrvanje punilo naslovnice medija zahvaljujući nevjerojatnoj Slatinjanki Veroniki Vilk, sedamnaestogodišnjoj europskoj i svjetskoj prvakinji. Veronika je ispisala povijest donijevši Hrvatskoj prvo svjetsko zlato u povijesti države. Uz hrvačice poput Ive Gerić iz Ludbrega i Milu Anđelić iz zagrebačkog Herkula, koje nižu uspjehe na međunarodnim natjecanjima, Veronika je izniman primjer mlađim hrvačicama u tome koliko ih daleko trud i rad mogu odvesti.
Da žensko hrvanje polako, ali sigurno ide prema naprijed, pokazuje i to da je prošle godine održan prvi ženski međunarodni turnir za djevojčice u povijesti Hrvatske. Turnir ‘Zlatna Kokica’ je organizirao HK Podravka iz Koprivnice kao sestrinski turnir tradicionalnom ‘Zlatnom pijetlu’ a okupio je preko 100 hrvačica iz šest zemalja.
Hrvanje kod djece razvija iznimnu fizičku snagu, motoričku spretnost, ravnotežu, fleksibilnost i koordinaciju, između ostalog, a jako pozitivno utječe i na kognitivan i emocionalni razvoj djece.
Od djece traži konstantno usvajanje i primjenjivanje novih tehnika hrvanja što poboljšava fokus i jača kognitivne sposobnosti. Na rang listi najtežih sportova na svijetu iz 2023. godine nalazi se na petom mjestu. Uči padati i ponovo se dizati – i figurativno, ali i doslovno. Jedna od prvih stvari koju uče su padovi. Kao individualan sport hrvanje ih uči osobnoj odgovornosti za uspjehe i neuspjehe, ali opet u klubu, kao i na turnirima, vlada atmosfera potpore i zajedništva, po kojoj su poznati timski sportovi. Jedna od ljepota hrvanja je i kultura poštovanja među protivnicima: na početku svakog meča se rukuju sa sudcem te međusobno dok se na kraju prije slavlja ili tuge zbog poraza moraju rukovati sa suparničkim trenerom.
Hrvanje, kada se dijete tek uključi, zaista nije skup sport. Sve što vam treba je boca vode i čiste čarapice. Članarine nisu visoke kao u nekim timskim sportovima, a neki klubovi imaju programe potpore djeci lošijeg imovinskog stanja.
Jedna od stvari koja je mene, kao mamu triju djevojčica oduševila, je način na koji se dječaci iz kluba, treneri, ali i sudci na turnirima, odnose prema djevojčicama – bez razlike, ravnopravno i s poštovanjem prema njihovoj snazi i sposobnostima.
U svim klubovima djevojčice treniraju s dječacima te tako bruse vještine samoobrane, ali i osvješćuju vlastitu snagu u odnosu na dječake te tako stječu dodatno samopouzdanje. Iako je većinski muški sport, zbog te kulture poštovanja i uvažavanja bez obzira na razlike uvijek imam osjećaj da su mi kćeri na sigurnom kada su na treningu, turniru ili čak kampu. Ovo ljeto su išle sedam dana na hrvački kamp u Zadar s malo starijim kolegama iz kluba, jedine djevojčice od petnaestak šibenske djece. Ne samo da se nisam bojala pustiti ih već sam bila sigurna da im se ništa neće dogoditi jer uz njih kao da su bila trinaestorica braće. Ne znam je li stvar u tome da hrvanje u našem gradu privlači određen tip dječaka ili ih jednostavno ta klupska disciplina i atmosfera koju su treneri Zvonko Erak i Franko Čobanov stvorili, oblikuju, ali ja zaista nigdje nisam vidjela toliko prekrasno odgojenih mladića na jednom mjestu. Ta briga, to prijateljstvo, uvažavanje…teško je te prekrasne osjećaje koji mi ispune srce kad ih gledam na turnirima kako se brinu jedni o drugim staviti prenijeti kroz tipkovnicu.
Osim klupskog zajedništva u hrvatskom hrvanju vlada i jedna posebna atmosfera prijateljstva, potpore i zdravog rivalstva.
Ona je posebno vidljiva na turnirima među klubovima, trenerima, ali nama roditeljima hrvača. Ponekad se čujemo i između turnira, djeca nam idu na treninge u druge klubove ako nas put negdje nanese ili druga djeca dođu u naš, kada su u Šibeniku na ljetovanju. Klubovi često imaju sparing treninge među sobom ili zajedničke pripreme i kampove ljeti. Prijateljstva između klubova se protežu i van granica države, pa i na profesionalnu seniorsku scenu. Tako su primjerice kubanski olimpijci odradili trening u nekim našim klubovima u Hrvatskoj.
Kako im kroz treninge i turnire raste i samopouzdanje i ljubav prema sportu, od mojih cura čujem maštanja kuda bi sve mogle ići s prijateljicama s hrvanja na prvenstva: Japan, Australija, Turska… Ili Martu kako planira za koji će klub hrvati kad ode studirati kineziologiju. Ono što mene fascinira je da se njima to sve čini kao sigurna stvar.
One su kroz hrvanje naučile da trud daje rezultate i da ni jednu borbu, ma kako teška se činila, nije nemoguće dobiti.
To, koliko su im ti njihovi snovi u njihovim glavicama stvarni, mi je kao mami, divno. Mislim da svi priželjkujemo da nam djeca imaju samopouzdanja i vjeruju u sebe dovoljno da kuju velike snove i da si imaju hrabrosti postaviti visoke ciljeve. Zaista ne znam hoće li, niti mislim da moraju, nastaviti hrvati, ali vjerujem da će ih taj hrvački način razmišljanja pratiti kroz život. Ako sve ove naše cure iz Šibenika, Sesvetskog Kraljevca, Petrinje, Ludbrega, Pik Vrbovca, Famija iz Donjeg Miholjca, Buja, Podravke, Samobora, Čazme i drugih klubova nastave hrvati, budućnost ženskog hrvanja u Hrvatskoj izgleda odlično.
A kad pitate moje kćeri koji je najbolji dio turnira – to su prijatelji i druženje. Već kroz prvih par turnira sklopila su se prijateljstva s curama iz Petrinje, Podravke, Ludbrega, Pik Vrbovca i Sesvetskog Kraljevca.
Upravo Klub u Sesvetskom Kraljevcu na turnire obično dovede najveći broj djevojčica, a među njima i Martinu prijateljicu Ariu Kremić. Ariina obitelj je posebna po tome što njima hrvanje nije samo izvannastavna aktivnost već način života. Njen tata Dinko Kremić je trener i predsjednik kluba, a mama Matea vjerno prati cure na svaki turnir. Tako smo se i upoznale te sam ju zamolila da podijeli svoju perspektivu o tome zašto je hrvanje odličan sport za svu djecu, a posebno za cure.
Matea: “Kod mene je priča malo drugačija. Ja sam se u hrvanje zaljubila prije otprilike 17 godina, kad sam se zaljubila u svog tadašnjeg dečka današnjeg supruga. On je tada bio mladi trener i prvo sam počela pratiti njega po turnirima i tu sam se upoznala s hrvanjem. Oduvijek smo pričali kako će naša djeca trenirati hrvanje, ali ja nisam nikada željela da moja Aria trenira taj sport, jer sam, kao i većina, smatrala kako je to ipak sport za dječake. Početni dogovor između mene i supruga je bio da će, nakon što je do pete godine išla u Univerzalnu sportsku školu koja je u sklopu našeg kluba, ona krenuti na hrvanje, ali samo godinu, dvije jer se tada uglavnom radi gimnastika koja je baza za sve daljnje sportove, pa da će kasnije odlučiti što želi. Ali ona se odmah ludo zaljubila u hrvanje. Jednostavno taj sjaj u očima, ta volja da nikad ali, ali nikada ne preskače trening ma koliko bila umorna. Pratila je sve vezano uz hrvanje. I kad sam shvatila da ona u tome uživa, da njoj taj sport donosi toliko benefita u životu već sad, prihvatila sam to i postala njena najvatrenija navijačica. Ne mogu se zamisliti da nisam na strunjači kraj nje.”
“Benefiti su, prvo i osnovno, samopouzdanje, nešto što je najteže za izgraditi kod djece, a tako se lako izgubi. Smatram da su djevojčice koje se bave hrvanjem izrazito pune samopouzdanja jer imaju taj osjećaj u sebi, da se znaju za sebe izboriti. Druga jako bitna stvar je poštovanje okoline i druge djece. Činjenica da Ariu svi njeni vršnjaci, pa i starija djeca jako poštuju baš zato što se bavi sportom kojim se bavi. Više puta mi je pričala da znaju, onako u šali reći ”Ne smijete nju zezati ona će vas sve shrvati”. Treće, to su djeca koja se, kroz ta silna putovanja po turnirima, izgrađuju kao osobe. Naučeni su na disciplinu, moraju se brinuti za sebe, za svoje stvari, nauče se samostalnosti i stječu prijateljstva. Kroz turnire, ali i same treninge, postaju bogatiji za toliko toga. Teško je riječima opisati kako se ispunjeni vraćamo sa svih tih turnira, i mi kao roditelji, a kamoli oni. Aria kad osvoji medalju ne može dočekati ponedjeljak da ju odnese u školu i pokaže svima u razredu, ta sreća zbog nečega što je postigla sama, to mi kao mami svaki put ispuni srce.
Nekad je možda i bio pogrdan naziv: boriš se kao curica, ali u našem sportu to definitivno nije slučaj. Često čujemo komentare kako se djevojčice bore puno srčanije od dječaka, doslovno ostave srce na strunjači. Ne znam zašto je to tako, kod njih valjda nema polovično ili daju sve od sebe ili se ni ne bave ovim sportom.
Ona se definitivno vidi u hrvanju i nju trenutno ne zanima ništa osim toga. Već je sad rekla da će ona kad naraste preuzeti od tate grupe i da će trenirati male curice, da će biti trenerica. Naravno da je to jako daleko, ali svakako me veseli da već sad kao ovako mala radi kvalitetne planove za budućnost. Jako je vrijedna, trenira 5 puta tjedno i normalno da se taj trud onda vidi i na strunjači. Meni kao mami rezultat nije na prvom mjestu već mi je puno važnije da uživa u svakom treningu, natjecanju i putovanju.”
Kao i u svemu u životu roditelji su ovdje ključni da bi djeca opstala i ostala, ne sva, ali svakako bih rekla većina.
“Oni su ti koji na početku moraju izdvojiti vrijeme i dovoziti djecu na treninge, pratiti ih po natjecanjima jer njima to jako puno znači. Samo da si kraj njih, osjećaju se sigurnije. Da ih utješiš kad gube i da se veseliš s njima kad pobjeđuju. Djevojčice su strašno senzibilne, njih ne možeš trenirati kao dječake, i u to baš imam uvid iz prve ruke. Neki kažu da ih je teže trenirati jer su osjećajnije, svaku kritiku više primaju k srcu i moraš birati riječi kako ćeš se izraziti. Sjećam se jednog od prvih natjecanja kad su naše curke iz kluba išle na školsko državno prvenstvo u Poreč, pa one su plakale od početka do kraja. Prije meča jer su imale tremu, ako bi izgubile zbog poraza, a ako pobjede zbog pobjede. A gledam ih danas kako su stasale, koliko samopouzdanja pršti iz njih, naravno da se rastuže ako izgube, ali to puno bolje ishendlaju nego kad su krenule trenirati hrvanje. Staloženije su, smirenije i najvažnije sigurne u sebe.”
“Hrvanje je kod nas odgojilo generacije i generacije djece, ono što me posebno veseli je činjenica da gledam tu djecu, recimo prve generacije učenika mojeg muža koji su danas izrasli u ozbiljne odrasle ljude. Školovane, pametne, s izgrađenim pravim životnim vrijednostima, koji osnivaju svoje obitelji, i znam da ih je sigurno izgradila upravo ta disciplina hrvanja. Taj pretežak sport i trener koji to voli i živi. Kojem je to poziv.
Baš zato što to je “mali” sport na turnirima uvijek srećeš iste ljude, stvorila su se neka prekrasna prijateljstva, kumstva. Zavoliš tu djecu, roditelje, putovanja. Sve vas to jako zbliži. Jednostavno dobiješ jednu obitelj van svoje obitelji. Tu nema novaca, tu nema slave, u našem sportu se baš radi o ljubavi. Hrvanjem se neće baviti nitko tko to istinski ne voli, a takvi su realno najbolji za odgoj naše djece.
Kod nas doma hrvanje se živi od jutra do večeri, i toliko sam sretna što su mi djeca zavoljela taj sport, pogotovo Aria. Obožavam tu ekipu ljudi s kojima se družim svaki dan dok nam djeca treniraju, obožavam što se Aria s tim djevojčicama druži svaki dan i izvan treninga, više nego s djecom iz razreda i škole, tu je našla svoj krug prijatelja. Obožavam koliko se svi veselimo turnirima, obožavam turnire i uzbuđenje mog djeteta danima prije. Kad se vidi sa svojim prijateljicama iz Šibenika, Petrinje, Dragovoljca, kad onako dječji trče u zagrljaj jedne drugoj. I onaj trenutak kad hrvaju jedna protiv druge, a nakon toga se onako srčano zagrle na strunjači i uvijek ona koja je pobijedila tješi drugu, kad si na kraju meča kažu: super si se borila. Nema ljubomore, jednostavno iskreno dječje prijateljstvo.”
Teško je ljudima uopće opisati ovu našu zaluđenost, kad jednom zavoliš ovaj sport i shvatiš kako djeca drugačije odrastaju nego djeca iz možda timskih sportova. Brutalniji je, teži i zato mislim da ih gradi za život na najbolji mogući način.
I za kraj, danas sam sigurnija nego ikada u budućnost ženskog hrvanja u Hrvatskoj, klubovi su sve više i više puni djevojčica, kao trenera ženske reprezentacije imamo najbolje trenere Nenada i Dariju koji savršeno vode curke i mislim da ćemo samo nastaviti skupljati medalje. I za svaku mamu koja je kao ja mislila da je to muški sport, pozivamo ih da dođu na bilo koji turnir pogledati kako se bore naše djevojčice, s jasnim stavom što žele i vole u životu i čeličnom voljom da ispune sve što su si zamislile.
Autorice: Klara Višnjić i Matea Kremić
