Oduvijek sam sanjala o tome da postanem MAMA. Energična, vesela mama koja će u svakom trenutku uživati s djecom, igrati se s njima raznorazne igre, ušuškavati ih u krevet s najtoplijim poljupcima…Uz sve to, naravno, posvetiti ću se i sebi, svom suprugu, svim kućanskim poslovima i svemu ostalom…
A onda se dogodio – život.
U 24. godini života oboljela sam od hipertireoze, Hashimotovog tireoiditisa i dijabetesa tipa 1.
Trebalo mi je vremena da se prilagodim promjeni režima prehrane, vaganju namirnica, bockanju iglicama, ubrizgavanju inzulina… Bila sam svjesna da će moj život drugačije funkcionirati, kao što je i uobičajeno za ljude kojima se dijagnosticira određena bolest.
Nedugo nakon toga, dečko i ja počeli smo živjeti zajedno, zaručili se, vjenčali, a onda je došao trenutak da upotpunimo svoju obitelj. On se na momente uplašio da zbog mojih dijagnoza nećemo tako lako postati roditelji, no ja sam čvrsto vjerovala samo u pozitivan ishod koji se i ostvario.
Od trenutka kada je bebi počelo kucati srčeko, bila sam jednom mjesečno naručena na hospitalizaciju u bolnicu. Ponekad sam išla kući već drugi dan, no ponekad se hospitalizacija i oduljila. Svako tromjesečje nosilo je svoje. U prvom su vrijednosti glikemije bile više, stoga sam i provela nekoliko dana u bolnici dok nisu bile zadovoljavajuće. U drugom sam tromjesečju imala više hipoglikemija od kojih je jedna bila toliko ozbiljna da je suprug morao pozvati hitnu medicinsku pomoć jer sam izgubila svijest i pala u hipoglikemijsku komu. Oni su me odveli u bolnicu. Nakon što je liječnik utvrdio da je sve ok s bebom, krenula sam do supruga koji me čekao u bolničkom hodniku, primila ga za ruku i rekla mu da se ne brine, da je sve dobro i da će nas beba za ovo itekako nagraditi. Nakon tog momenta kupovala sam senzore za mjerenje glukoze preko prijateljice iz Njemačke, sve dok ih i mi nismo mogli dobiti preko doznake. Mi (osobe s dijabetesom) smo se tada još uvijek bockali u prste kako bi znali vrijednost glikemije, a sa senzorom je to bilo puno jednostavnije, bezbolnije i u svakom trenutku smo mogli “skeniranjem” znati vrijednosti šećera.
U drugom tromjesečju trudnoće saznala sam i da imam skraćen vrat maternice i da ću morati mirovati do poroda jer mi prijeti prijevremeni porod. Tu odluku sam, iako nevoljko, odmah prihvatila i zaista sam slušala upute liječnika. S trideset i pet tjedana kada sam bila naručena na hospitalizaciju, liječnica mi je uzevši u obzir moje stanje, priopćila odluku da ću ići na carski rez.
I tako je, u trideset i osmom tjednu trudnoće rođeno moje Sunce. Tvrdoglav od prvog trenutka, zaraznog dražesnog osmijeha, moja srećica uskoro slavi peti rođendan! Ja sam, eto, presretna jer sam baš ja njegova mama.
Drage mame s dijabetesom, i one koje se boje postati mame zbog dijagnoze dijabetesa, želim vam dati svu podršku i zaista vrijedi svake sekunde i svake borbe.
Naravno, često je iscrpljujuće jer u startu imaš to opterećenje svojim vrijednostima šećera, no kada uzmete u ruke svoju bebu, na sve odmah zaboravite.
Sretno!
Foto:unsplash.com
