San tj. spavanje je fiziološka potreba svakog pojedinca, neophodan nam je za očuvanje mentalnog zdravlja te kako bi se organizam, posebice mozak, odmorio i obnovio.
Besanica (insomnia) poremećaj je u trajanju i kvaliteti spavanja, a može ju uzrokovati briga, strah, težak psihički umor ili jaka fizička premorenost. Mi kao majke, prije ili kasnije patimo od nekog oblika besanice, a često smo puno puta upozorene: “Trudna si? Sad spavaj dok možeš”.
Umorna sam. Rečenica koju dnevno izgovorim barem deset puta. Kako i ne bih bila kad mi je zadnja prespavana noć bila prije tri godine, možda i više, dok nisam bila trudna.
Moja profesija iziskuje nespavanje pa su me, možda, noćne smjene malo pripremile na ovaj izazov u majčinstvu. Negdje sam pročitala kako noćni rad tj. nespavanje i noći lišene odmora mogu imati kancerogeni učinak pa se pitam kakve će posljedice na moje zdravlje ostaviti besane noći u kojoj se blizanke bude svakih pola sata.
Ponekad znam čuti kako se ženama kaže kada odu na porodiljni da će se odmoriti. Žalosno je što to izgovaraju i osobe koje su pritom majke/bake. Još nisam upoznala mamu koja se odmara na porodiljnom.
Ne znam koji se aspekt majčinstva, posebice u prvoj djetetovoj godini smatra ugodnim i opuštajućim poput odmora. Možda babinje, kad upoznaješ biće koje si stvarala devet mjeseci i kada zacjeljuješ fizički i emocionalno, a netko – partner, tvoja majka ili prijateljica brinu o tebi na način da ti pripreme obrok. Možda se odmorom smatra početak dohrane kod dojenčeta pa onda više ne moraš pripremati toliko adaptiranog mlijeka ili ne moraš toliko dojiti. Razumijem kako se izbivanje s posla, kojeg svi radimo kako bismo osigurali financijsku stabilnost (kakva god ona bila) može smatrati odmorom, ali porodiljni tj. ostatak doma s djetetom to nije.
Svakako ću se složiti da je, bivati majkom, najljepše i najteže ikad i promatrati rast svojeg djeteta, znajući da je sve to tvoje djelo najbolja je nagrada. Medalja, rekla bih.
A kao i svaka medalja, tako i medalja za supermamu ima dvije strane. S jedne je strane to savršeno djetešce, napredno, sito, nasmijano i obučeno u najnoviju kolekciju iz omiljene nam trgovine, a što je s druge strane? S druge strane si ti i tvoji nepojedeni obroci, kasne noći i rana jutra, beskrajne liste neobavljenih zadataka koje se neprekidno vrte u glavi.
Naravno da nismo umorne od vlastite djece. Umorne smo od tih aktivnosti koje, uz primarnu brigu o djetetu, obavljamo konstantno. Od one perilice posuđa koja je uvijek puna, od one košare za veš, vječito krcate prljavom odjećom, od automobila koji treba zamjenu guma, od kupnje namirnica, brige o svojim roditeljima… Nastavi niz.
Moj suprug i ja, radimo apsolutno sve poslove u našem domu i oko djece zajedno, dakle oboje smo aktivni i punopravni u roditeljstvu. Ono što ja trenutno radim više jest dojenje i priprema obroka samo zato što sam na porodiljnom, a on je na poslu i radi. Radi iznimno stresan posao da bi priskrbio za našu obitelj. Ujedno, vodi starije dijete u vrtić i vraća ga kući, ali koliko god on bio uključen u odgoj ipak se ja budim noću kada je žedan, kada mu se piški, kad je ružno sanjao itd. Moj je san ometan. Moj san kao takav ne postoji. Zapravo moje noći izgledaju tako da ležim, pokušavam zaspati i kad konačno zaspim me probudi jedna blizanka. Ona mora dojiti jer ne želi dudu i, trenutno, ne postoji način da ponovno utone u san. Dok ona zaspi, a i ja zajedno s njom, vrišteći se budi druga i tako u krug. U tim trenucima, kad mi se oduzme taj lagani, prvi san, jako se teško suočavam s time. U glavi mi tada prolaze svakojake misli, koje se ne usudim ispisati ovdje, no srećom imam supruga i psihoterapeutkinju kojima se mogu povjeriti jer smatram da takve težine moraju izaći iz moje glave jer će me inače dovesti do ludila. Sa sigurnošću mogu reći da ipak utonem i u dublji san pa tako i u REM fazu jer se mogu sjetiti snova, ali kada je to isprekidano i kontinuirano već skoro deset mjeseci, zaista je teško.
Znam da sada ti, koja ovo čitaš, misliš – “ajme, ja sam mislila da je meni s jednim/dvoje naporno, što se ja žalim” – svakoj od nas je tako, bilo s jednim djetetom ili njih više. Svakoj od nas je iscrpljujuće brinuti o djetetu i odgajati ga, a pritom i sebe, voditi kućanstvo i posao, prihvaćati i upoznavati neku novu sebe, a pogotovo kada smo okružene ljudima koji to osporavaju sa: “Teško je, ali brzo će odrasti” ili “Uživaj dok su mali”.
Zato, kad sretneš drugu mamu, poslušaj je i nemoj ništa reći, katkad je sasvim dovoljno i čuti nekoga i suosjećati. A tko drugi ima više empatije i razumijevanja od majke?
oda mom majčinskom (ne)savršenom tijelu – SUPERMAME
Fotografije: privatna arhiva
