Ivana Ruk mama je jednog dječaka i djevojčice anđela, koja s nama dijeli svoju priču o životu s dijabetesom, majčinstvu i gubitku.
Sve je počelo znakom + na kućnom testu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Moje dijete dobiti će brata ili seku, najdragocjeniji poklon koji mu mi kao roditelji “možemo” dati. Za mamu s dijabetesom trudnoća je veliki izazov, no mi to možemo, to smo već dokazali. Trudnoća je bila redovito kontrolirana i vodila sam brigu o svom dijabetesu. Naravno, bilo je i neizbježnih hipo/hiperglikemija no i njih smo doveli u red. Jedva smo dočekali da čujemo spol djeteta, i kada smo saznali da nam dolazi djevojčica, odlutala sam u svoje maštarije razmišljajući kako ću svojoj curici plesti pletenice, birati haljinice, i kako će ona svog tatu već svojim rođenjem osvojiti… Sve je bilo baš i kako treba biti sve do x tjedna trudnoće.
Stigla sam u bolnicu na hospitalizaciju i došlo je vrijeme za ultrazvučni pregled. Liječnica mi je pri samom pregledu priopćila vijesti od kojih se ledi krv u žilama.
Rekla mi je da moja djevojčica ima višestruke malformacije i da neće preživjeti. Što, kako, zašto??? Nisam ni bila svjesna što mi je upravo saopćila. Plakala sam i jecala da to nije moguće, sve dosad je bilo dobro. Jedino dragi Bog zna kako sam se vratila u realnost. Odmah sam pomislila na dijabetes – je li zbog njega moje dijete nema šanse za život? Liječnica me umirila i rekla mi da moj dijabetes nije krivac, moje vrijednosti glikoliziranog hemoglobina bile su uvijek dobre. Naprosto, kada je beba bila manja, malformacije se nisu vidjele, a nastale su pri samom začeću. Teško se uopće prisjetiti misli koje su mi prošle glavom, a najteža je bila da moje dijete pati…
Taj očaj se ne može opisati. Kad sam osjetila da gubim tlo pod nogama, pred očima sam imala sliku svog supruga i sina i to me guralo naprijed. Oni su bili moja snaga, a i ja njihova.
Naša djevojčica umrla je tijekom poroda, induciranog, iscrpljujućeg poroda koji je na kraju završio hitnim carskim rezom. To je još jedna trauma kroz koju sam morala prolaziti. Srećom, moj suprug bio je uz mene čitavo vrijeme i pružao mi ogromnu podršku.
Zahvalna sam liječniku koji mi je predložio psihološku pomoć koju sam prihvatila. Sa svojom psihologicom prošla sam kroz svaku svoju emociju i na tome joj beskrajno HVALA. Olakšala sam dušu i srce, i kao da je ona ponijela dio mog tereta. Savjetovala bih svakoj mami koja prolazi kroz tešku situaciju da prihvati psihološku pomoć, ako joj nitko istu ne ponudi, da ju sama potraži…
Vjerujte mi drage mame, nećete požaliti.
Gubitak bebe traumatično je, bolno i šokantno iskustvo (supermame.hr)
Foto:pexels.com
