Striček Duško, pravim imenom – Duško Ilijević, waldorfski je odgojitelj s dvadesetak godina neposredne pedagoške prakse u radu s djecom, ali i odraslima, a mi smo ga otkrile zahvaljujući Instagramu gdje na svom profilu @stricek_dusko odnedavno dijeli iskrene i korisne savjete o odgoju djece.
Tko je striček Duško i kako se rodila ideja da dijelite svoje iskustvo na društvenim mrežama?
@stricek_dusko je naziv profila na Instagramu i TikToku iza kojeg stojim ja, Duško Ilijević, zagrebački odgojitelj, iz Daruvara. Po prirodi sam znatiželjna osoba, koja voli glazbu, dizajn, umjetnost, arhitekturu, oldtimer motocikle i automobile, kreiranje rukama. Volim da mi je u životu interesantno, ali ponekad i dosadno jer tada nastaju nove ideje za koje već sada znam da neću imati vremena! Sama ideja da budem od pomoći današnjim roditeljima se kuha jao dugo. Dugo se formirala i odluka da to bude u ovom formatu – kroz profile na društvenim mrežama. I evo, nedavno sam si ulovio vremena da sjednem, uzmem mobitel i krenem snimati.
Često mi se događa da u svoje privatno vrijeme, tijekom druženja s prijateljima, ili u sličnim situacijama, ljudi koji znaju čime se bavim žele postavljati pitanja o odgoju i traže savjet kako premostiti neki problem ili izazove tijekom odrastanja njihovih juniora. Ja odgajateljski poziv zaista i smatram pozivom pa mi onda najčešće niti nije problem o tome. Kroz 20ak godina staža sam stekao dosta znanja i iskustava, a znanja trebamo dijeliti, zar ne? Uglavnom, snimanje prvog videa je trajalo jako dugo, nekih 3 ili 4 dana – osjećao sam se dosta bedasto u toj ulozi – da sam sebe snimam i onda to editiram, a onda još i dajem potpunim strancima da to gledaju. Dobrim dijelom trebamo zahvaliti dosadi koja me ulovila dok sam bio na bolovanju i onda sam sam sebi rekao „E, sad nema izmotavanja, ionako ne možeš sad landrati okolo, sjedni, vježbaj i snimaj! Ništa te ne košta a par ljudi možda i dobije neku pomoć ili inspiraciju, a ti ćeš možda naučiti editirati video na mobitelu!“
Čini li Vam se da su roditelji danas postali preopterećeni roditeljstvom? Čini li Vam se da smo zaboravili na vlastiti instinkt, zakrčeni salvom savjeta različitih edukatora?
Ovako ću, jedna stvar su instinkti, a jedna su vještine. S instinktima se rađamo, a vještine ciljano razvijamo; najčešće tijekom čitavog života, i to zavisno od vlastitih afiniteta ili okolnosti u kojima se u životu nađemo.
U današnje vrijeme vlada opća pošast da svi savjetuju, dijagnosticiraju i pomažu čak i ako imaju manjkave vještine. Potpuno sam uvjeren da ti ljudi to rade u nekoj dobroj namjeri i iz želje da nekome pomognu. Danas možete dobiti savjet o svemu, u svakom trenutku, praktički od bilo koga.
U duhu toga se trebamo zapitati zašto nam naši instinkti ponekad „štekaju“ i teže filtriramo ono zaista bitno iz silnog mora informacija, i zašto vjerujemo skoro pa svemu što pročitamo ili čujemo na nekom zaslonu, a svoje unutarnje osjećaje zatomljujemo?
Kako i na profilu često govorim direktno i bez okolišanja tako ću odgovoriti i sada. Možda jer su i nas, u najboljoj namjeri, roditelji „štitili i pomagali nam“ dajući nam gotove savjete da nam bude lakše u životu ili da se lakše fokusiramo na bitnije stvari kad se s njima susretnemo u životu! E, pa, samo da vam javim, ovo sad je vrijeme kad se trebate fokusirati na bitnije stvari! Pogotovo kada ste u situaciji da odgajate novo ljudsko biće za ste formiranje u osobu vi itekako odgovorni!
Kad ste se prvi put upoznali s waldorfskim obrazovanjem i što Vas je privuklo tom pristupu?
Dosta toga mi se u životu događa(lo) slučajno pa tako i sada već davne 2002. odlazak na prvi ljetni intenzivni seminar waldorfskog studija u Daruvaru. Bio sam na svom prvom godišnjem odmoru, kod roditelja, i pazi sad, iz dosade, otišao poslušati jedno predavanje – u stilu, pa šta mogu ili to ili bez veze blejati u televiziju doma!
Nakon fakulteta sam bio uvjeren da ako ikad budem imao veze s alternativnim pedagogijama da to nikako neće biti waldorfska jer sam površno stekao krivi dojam da se radi o jednom zapravo zastarjelom sustavu koji nas gura u prošlost i izolira od budućeg modernog svijeta. Nije mi se činilo potrebnim dalje istraživati tu pedagogiju. I kako to najčešće bude…otišao sam i nakon 90 minuta predavanja sam ostao PAF!
Prvi put tijekom čitavog školovanja sam potpuno predano slušao predavanje za koje nisam želio da završi. Sve, od teme, profesora, primjera, usporedbi pa do motivacije za osobno promišljanje i rast su se odjednom pretvorile u moju želju za još znanja! Instant paljenje volje i želje za napretkom! Samo ću reći da me toliko privuklo da sam se to popodne dogovorio slušati i ostatak predavanja na tom intenzivu, a nakon tih desetak dana doslovno sam nažicao voditelje seminara – profesoricu Slavicu Bašić i austrijskog profesora i mentora studija Tobiasa Richtera da mi odobre izvanredno upisivanje idućeg semestra.
Da se razumijemo, do tog ljeta sam jedva čekao dan kad ću završiti formalno školovanje i neću više morati štrebati da bih dobio neku tamo ocjenu, i kad ću napokon zarađivati vlastitu plaću…a sada sam odjednom želio još, i bio sam spreman za to platiti, više nego za bilo koju novu gitaru ili bilo koji dio za moj obožavani Spaček koji sam tada vozio! Ljudi samo mi dajte još jer je to ono ispravno kako želim da me se uči i potiče!
Osobno sam u waldorfskom pristupu prepoznao sjene odgoja moje obitelji, pristupa mojih roditelja, bake (bivše učiteljice), osnovne i srednje škole u manjem gradiću, kroz koji sam dobivao jedan cjelovit, holistički pristup razvoja cjelokupnog bića. To se nikad tijekom mog odrastanja nije zvalo waldorf!
Današnje školstvo se nažalost jako fokusira primarno na razvoj intelekta i postizanje akademskih znanja i to od najranije dobi. Živimo u doba nepotrebne prerane intelektualizacije djetinjstva.
U waldorfskoj pedagogiji sam tada vidio nešto što vidim i danas – cjelovit podržavajući pristup odgoju u kojem je svako dijete kurikulum za sebe i koji ne pristupa jednim kurikulumom svoj djeci. Pedagogija treba biti elastično prilagodljivo biće današnjice, a ne set krutih regula zadanih u neko drugo doba.
Možete li opisati neke ključne principe waldorfskog obrazovanja i kako se oni odražavaju u Vašem radu s djecom?
Nažalost, u ovom razgovoru nećemo imati dovoljno prostora za sve misli koje bih želio istaknuti. Vrlo vrlo pojednostavljeno mogao bih komentirati na ovaj način – fokus je na cjelovitom ujednačenom podržanom razvoju ljudskog bića. To znači da se ne koncentriramo samo na akademski uspjeh, već i na emocionalni i kreativni razvoj. Studij za waldorfskog odgojitelja traje tri godine. Tijekom studija studenti rade na sebi između ostalog i na način da razvijaju sva svoja osjetila i tako ciljano mogu poticati, usmjeravati i po potrebi pedagoški primjereno korigirati razvoj svakog individualnog djeteta s kojim se susrećemo. Znam da možda zvuči pomalo čudno, ali to vam je tako. Tako radim ja, i moje kolegice i kolege diljem svijeta, i to ne samo u waldorfu, mnogi to tako rade jer je to ljudski. Po mom mišljenju to bi trebao biti pristup svake pedagogije bez obzira kako se ona zvala i iz koje ideje je nastala.
Pedagogija koja dolazi iz srca je uvijek ispravna za razliku od one koja dolazi direktno kroz upute i pravila koje budući pedagog mora pratiti u radu s djecom.
Ako ti ne učiš kako ja poučavam onda ja trebam promijeniti svoj stil, a ne ti svoje procese učenja. Ja sam profesionalac koji se suočava s djetetom koje tek upoznaje svijet i na meni je da prepoznam koji pristup za koga pali jer nismo svi isti. Moramo biti svjesni da smo im model i uzor svakom gestom, mimikom i riječi koja se od nas odlomi, i kroz sve to oni grade sebe, a ne samo svoj mozak, tj. svoje znanje. U engleskom jeziku se za učenika veli pupil (zjenica) – zato što se u njegovim očima učitelj odražava svakoga dana, i te mlade oči su uperene u nas čak i kada nam gledaju leđa!
Kako se waldorfski pristup razlikuje od tradicionalnih obrazovnih metoda?
Mislim da sam djelomično već odgovorio na to pitanje maloprije. Najosnovnija razlika je ta da od najranijih dana vrtića pa nastavno u školi odgaja volju i želju za znanjem, proaktivnost, znatiželju.
Ne trebamo vojsku djece koja će nešto raditi da izbjegne kazne ili dobije nagrade za dobro obavljen zadatak koji mu zadaje učitelj ili odgojitelj. Trebamo mlade ljude koji će znati kritički promotriti svijet i u njemu samostalno funkcionirati (jer će oni ostati iza nas), koji će na pogrešku gledati kao na novu priliku da na drugačiji način riješe problem, a ne kao tren nakon kojeg bojažljivo iščekuju sankciju.
Fokus je na cjelokupnom razvoju čovjeka, ako baš hoćete, na holističkom pristupu, kojemu je itekako bitan emocionalan razvoj, i razvoj kreativnosti, a ne isključivo na akademskom uspjehu pojedinca.
Da bismo mogli u punoj veličini uživati u svom akademskom uspjehu moramo znati i adekvatno reagirati srećom, uživati u društvu drugih, cijeniti i one neizrečene geste, osmjehe, zagrljaje i ostale neopipljive darove koje primamo i dajemo u životu za svoj ili tuđi akademski uspjeh.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se odvija proces individualizacije u waldorfskom okruženju, s obzirom na različite potrebe i interese djece?
To svakako počinje odlukom osobe (odgojitelja, učitelja, pedagoga) da radi na vlastitim kompetencijama i da ih tijekom godina brusi. Na kraju studija i ja sam imao samo znanje koje nisam još znao upotrijebiti, ono se i sada, nakon skoro dva desetljeća svaki dan brusi i usavršava. Dok god sam svjestan tih potrebnih vlastitih „postavki“ tek tada se mogu otvoreno i bez ikakvih distraktora posvetiti radu. Kako to mislim – banalizirano rečeno na isti način mi kao odrasle privatne osobe prepoznajemo navike svojih bližnjih, svojih prijatelja ili suradnika na poslu,…
Od nas odgojitelja se traži da to nastojimo prepoznati i u tim malim bićima s kojima radimo.
Kao profesionalac u odgoju iz svoje kutije s alatom biram onaj koji će najbolje potaknuti rast te osobe koju gledam.
Ima divan sinonim za riječ odgojitelj koji se prije više desetljeća izgubio iz hrvatskog jezika, a to je „vaspitač“ – on označava osobu koja se vas pita – koja se stalno propituje, svoje odgojne postupke, metode i pristup odgajanicima s kojima radi.
Nas je oduševio video o dosadi i prepuštanju da ponekad s djecom ne radimo ništa. Rijetko se takav savjet čuje. Pojasnite nam još malo svoj stav o toj strašnoj dosadi koje se mi roditelji više bojimo nego naša djeca.
Mislim da se malena djeca jedino boje da će morati ići spavati… ili na tuširanje hahaha. Vidim da je ta tema dosade baš jako jako intrigantna svima vama koji pratite profil na obje platforme.
Dosada je vrelo kreativnosti koju odraslo oko ponekad teško prepoznaje.
Da bismo znali što nas interesira moramo se naći u situaciji pustinje, da se tako izrazim. U situaciji koja ima izlaz isključivo generiran vlastitim intrinzičnim angažmanom! Ne govorim sada samo o instinktima nego i o postavljanju temelja za osobne vještine pojedinca. Tako smo svi mi naučili hodati, govoriti – kroz unutrašnju volju tog malog nejakog bića smo pobijedili gravitaciju i tišinu,.. a onda, da se našalim malo, su došli mame/tate/bake/djedovi/svi ostali koji su nam rekli – e super, aj ti sad meni fino na ritmiku/nogomet jer ja nisam to mogla kad sam bila mala/mali a baš sam si to htio! A i da popijem kavu u miru jer mi je bio fakat koma dan na poslu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Svima je jasno da živimo u zaista ludom tempu, pogotovo mi koji smo po većim gradovima i gdje nam treba i po sat ili dva da dođemo na posao i s posla, a gdje su još ostale obaveze. Roditeljima treba predah, i moraju ga imati. Ako ste dobro vi – bit će i vaši klinci. Više puta sam svjedočio transformacijama obitelji koje su uz dosljednost, mrvu organizacijskih vještina, pokoji stručan savjet i podršku, granice i međusobno uvažavanje unutar vlastite obitelji učinili čuda! Ako nama u vrtićima to uspijeva s 15-20 beba ili 30ak predškolaraca, po čak deset sati u danu zasigurno može i vama. Samo vam malo treba pomoći da osvijestiti vještine kojima baratate i ispolirati ih, a siguran sam da ih imate! I onda ih, kao i ono hodanje i početak govora uporno i dosljedno trebamo vježbati dok ne postanemo vični i u tom području.
Kako se integriraju umjetničke aktivnosti, kao što su slikanje, ples i glazba, u nastavni plan i program?
Umjetničke aktivnosti su sastavni dio života isto kao i matematika, fizika ili poznavanje jezika. Neke sastavnice hrane intelektualno JA neke hrane duševno JA neke hrane fizičko JA. Namjerno govorim života, a ne plana i programa jer se tu radi o životu, a ne samo o periodu koji provedemo vezani za neku odgojno-obrazovnu ustanovu. Da bi dijete znalo prepoznati ljepotu i istančanost umjetnosti važno je da se okuša u njoj, da ju neposredno doživi i osjeti; isto kao što je za znanje matematike preduvjet da znamo pisati i čitati brojke a potom i izvršavati egzaktne matematičke operacije.
“Ako nemamo umjetnost i kulturu, onda, za što se borimo?” Ova izjava se često pripisuje Winstonu Churchillu koji je navodno tako reagirao kada je stigao prijedlog da se iz škola ukinu umjetnički predmeti, smanje satnice i plaće prosvjetarima i taj novac preusmjeri u ministarstvo obrane.
Iako nema definitivnog izvora koji potvrđuje da je to stvarno rečeno, osobno volim romantičarski misliti da se to zaista i dogodilo. No, poruka je jasna i snažna.
U kontekstu Waldorfskog obrazovanja, ova izjava ima posebnu težinu. Umjetnost i kreativnost nisu samo “dodaci” u obrazovnom sustavu; oni su ključni za razvoj cjelovite osobe. Kroz umjetnost, djeca uče izražavati se, razumjeti druge i razvijati empatiju. Također, umjetnost može biti snažan alat za učenje i razumijevanje akademskih predmeta.
Dakle, u potpunosti se slažem s tim sentimentom. Ako iz obrazovanja izbacimo umjetnost i kulturu, riskiramo stvaranje generacija koje su možda akademski obrazovane, ali nedostaje im emocionalna i kreativna inteligencija. To je nešto što Waldorf nastoji izbjeći, stavljajući umjetnost i kreativnost u središte svojeg pristupa bok uz bok intelektualnoj akademskoj snazi.
Kako potičete razvoj kreativnosti i slobodnog izražavanja kod djece u waldorfskom okruženju?
Kroz tu nesretnu slobodnu igru oko koje se zahuktala tolika frka. Da bismo našli svoje afinitete moramo prvo prepoznati granice svojeg tijela, zatim tim tijelom istraživati okolinu, stvarati utiske, graditi iskustva na temelju kojih ćemo pronalaziti stvari i aktivnosti koje samo nas motiviraju na akciju, tj. na unikatnu unutarnju aktivaciju volje pojedinca.
Primarna zadaća svih odgojitelja bi trebala biti, u prvih sedam godina života, u djetetu upaliti buktinju volje za znanjem! To kreće onog trena kada ste unutar sigurnih granica slobodni istraživati.
Sigurnu granicu postavlja odrasla osoba bliska djetetu, i o tome sam govorio. Sloboda bez granice je anarhija, a granica bez slobode je tamnica, ni u jednoj ni u drugoj situaciji ne nastaje kreativnost, slobodno izražavanje, rast i napredak bilo koje vrste.
Da se razumijemo – waldorfska pedagogija, kao i druge ima vrlo dobro definirane čvrste granice i odgojitelj/učitelj ih jasno definira i budno patrolira na njima. Sukladno dobi djece s kojom radi, im promišljeno i osmišljeno nudi aktivnosti koje imaju svoju jasnu strukturu i vođenje. Evo ide sad opet malo karikiranja – nije vam u waldorfskoj pedagogiji sve high life, ono – eno ti drvo, blato i jabuka pa ti mili udri koliko hoćeš i do kad hoćeš, a mi ćemo samo paziti da te ne pokupi auto ili susjedov pas ako ti dođe da nepromišljeno pojuriš na drugu stranu ceste. Možeš ti mili moj sve samo nemoj brate slatkiše, mobitel, plastiku, meso,.. ili ograničavanje bilo koje vrste.
Kako se u waldorfskom obrazovanju tretiraju tehnologija i digitalni alati?
Onako kako bi se po mom mišljenju trebala tretirati i u privatnom životu, s mjerom, svrhom i namjenom. Ne živimo u tehnološki siromašnom svijetu i nije tehnologija bauk, ali nije ni obavezan dodatak djetetovom danu.
Smatram da su gadgeti, poput pametnih telefona, tableta i drugih e-zaslona komocija i potreba odrasle osobe, isto kao i recimo automobil, štednjak, klima uređaj, cirkular ili lampa za geliranje noktiju. Zbog čega jednu tehnologiju bez razmišljanja dajemo malenom djetetu na slobodno korištenje a drugu ne? Hoćete li svom četverogodišnjem sinu dati u ruke telefon vrijedan 2000€!?
A zašto mu bolje ne date dedin stari auto koji vrijedi jedva 500€, automatik je, moći će ga on sam voziti, ima dvije pedale kao i bicikl ali je stabilniji pa neće dete past! A ako se nešto i dogodi materijalna šteta će biti 4x manja. Znam, jako karikiram i banaliziram, ali samo želim potaknuti promišljanje!
Sve ima svoje vrijeme i za sav napredak je potrebno vrijeme. Ne treba žuriti u stvari koje još možda nisu primjerene za dob.
Zanimljivo mi je bilo prije nekih desetak godina slušati od prijateljice, filmašice, dokumentaristice iz Los Angelesa kako oni u tom kutku planete waldorfske škole ne zovu tako, niti Rudolf Steiner schools, već Silicon Valley Schools jer tamo, u tadašnjem tehnološki najrazvijenijem dijelu svijeta, ih ima najviše u čitavoj Kaliforniji. U tom dijelu globusa ljudi koji kreiraju aplikacije i tehnologiju na kojoj aplikacije koristimo i putem kojih se susrećemo s budućnosti, svoju djecu odmiču od ekrana i pametnih ploča, uče ih pisati i stvarati rukom, slušati uhom ali i srcem, maštati i zamišljati i razmišljati, u i, sa prirodom. Doći će i za njihovu djecu pravo vrijeme da se prime kontrolera igraće konzole ili VR naočala, ali ne još, sve u životu ima svoje vrijeme.
Kako se waldorfski pristup bavi razvojem emocionalne inteligencije i socijalnih vještina kod djece?
Prije svega promatrajući okolinu oko sebe. Budite uzor vrijedan oponašanja! Najbesplatnije je biti pristojan, ljubazan, od pomoći, susretljiv, empatičan. To ne znači da nemam pravo biti ljut, uznemiren, tužan…ali bih trebao znati, kao odrasla osoba, te emocije pokazati pred okolinom na društveno prihvatljiv način…čak i kad su oko mene djeca.
Ja ne vidim smisao da odgojitelj u vrtiću nasmijan podiže u zrak emoji nacrtan na komadu kartona s rubovima usana okrenutim prema dolje kad želi djetetu reći da je tužan! Nit će me plišanac sa snimljenom generičkom porukom grliti prije spavanja uz rečenicu „volim te“ ili „budi mi prijatelj“ učiti tome kako je to kad nekog voliš kao što volimo roditelje, prijatelje ili partnere kasnije u životu.
Čovjek je biće koje je empatično, on poučava čitavim svojim bićem. Tu kvalitetu na svu sreću još ne znamo pretočiti u aplikaciju i downloadati na komadić tehnologije koji svi mi ljubomorno nosimo u džepu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se roditelji mogu aktivno uključiti u waldorfski odgoj i kako se potiče suradnja između roditelja i odgojitelja?
Kroz dogovor sa svojim odgojiteljima ili učiteljima naravno, jer je svaki razred ili odgojna skupina mikro kozmos za sebe i svaki će trebati drugačiju interakciju.
Koja god pedagogija bila ona MORA podržavati sinergijski podržavajući odnos roditelja i odgojitelja/učitelja ojačan međusobnim poštovanjem koji zajedno djeluje i promišlja u najboljem interesu djeteta. Zaista nije bitno zove li se ona waldorfska, Montessori, državni, vjerski ili bilo koji drugi program. Riječ odgajati znači voditi nekoga od gaja – izvoditi ga iz gaja/šume (nekulture/tame) na čistinu (svjetlo), a riječ obrazovati znači stavljati obrazinu (masku), tj. zapravo stavljati svoj obraz na nekoga. Ne bilo kakav! Svoj obraz! Na nekoga drugog! Na novo ljudsko biće! Obrazom susrećemo Svijet oko sebe, na njemu najtoplije osjetimo zrake sunca, on pokazuje osmjeh ljudima na cesti, ali i kotura suze kad nam nije najlakše… Jesu li i vama bake ili djedovi govorili „osvjetlaj mi obraz“? Koliko ste tada bili najponosniji?
Kako se waldorfski pristup može primijeniti u svakodnevnom životu kod kuće?
Tako da budemo ljudi jedni prema drugima. Da se volimo poštujemo i cijenimo. Nema to veze s tim zove li se to waldorf ili „Družba Pere Kvržice“. Bilo bi super da se grlimo, šalimo i provodimo vrijeme zajedno (da, čak ponekad i pred ekranom s hrpom junk fooda), da si ponekad idemo na živce i koji put viknemo jedni na druge, ali da se znamo i pomiriti i oprostiti i zahvaliti, slaviti i tugovati.
Što se tiče organizacije doma, dječjih igračaka i takvih stvari, isto kao i inače skromnost je vrlina i kvaliteta, a ne kvantiteta predmeta. Umjerenost, u bojama oblicima zvukovima… Malenom djetetu je potrebna mama, potreban je tata i miran i zaštićujući dom, a ne puno jarkih boja, preglasne igračke i svaki dan druga susjeda koja ga štipa za obraz i tjera ga da joj se nasmiješi natrag. Ukratko umjerenost, stabilnost, rutina, ritam.
Kako se mjeri uspjeh djeteta u waldorfskom okruženju, s obzirom na to da se pristup ne temelji na standardnim ocjenama?
Moja stručnost je u prvih sedam godina djetetova razvoja najjača. Ovo je pomalo izvan domene odgojitelja. Potrudit ću se dati što bolji odgovor. Isprike unaprijed ako ga netko vidi kao manjkav.
Tijekom osnovnog školovanja se ocjene daju opisno. One su prije svega povratna informacija učitelju/ici i roditeljima na kom području s kojim djetetom još valja poraditi. A radi se tako da se potiče volja, ne da se kažnjava neuspjeh. Isto tako je i kada se uvodi brojčano standardno ocjenjivanje pred polazak u srednju školu. U toj dobi i učenici već puno svjesnije poimaju i svijet koji ih okružuje i funkcioniranje društva u kojem živimo. Naravno sukladno dobi i individualnim sposobnostima se u tim situacijama može i razgovorom utjecati na motivaciju, kreiranje ciljeva, poticanje i razvoj kritičkog mišljenja, argumentiranih razgovora… Drago mi je da i u našoj Hrvatskoj od ove godine kreću s djelovanjem i tri waldorfske srednje škole.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Možete li podijeliti primjer ili priču o tome kako je waldorfsko obrazovanje pozitivno utjecalo na neko dijete u vašem vrtiću?
Ima ih zaista puno, ali neke od dražih situacija je kada vidite one trenutke uspjeha koji su nastupili kao nagrada nakon što je dijete nešto samostalno postiglo, kada je riješilo neki problem i to bez uplitanja (ali pod budnim okom) odgojitelja.
Prošli petak sam bio baš ponosan na dječaka i djevojčicu koji su se oko 15 minuta trudili trećoj djevojčici obuti čarape nakon popodnevnog odmora! Svi troje su bili presretni i počeli su vrištati od sreće, samo jedna od njih govori (stari su oko 2 godine) i ona je počela vikati „gle, gle“ i pokazivati na nogice druge djevojčice. Oponašali su kolegicu i mene koji nakon dječjeg odmora idemo od jednog do drugog djeteta i pomažemo im da se obuku, zasigurno sličnu situaciju mogu promatrati i kod kuće. Oponašali su postupke koje njima bitna odrasla osoba radi i – uspjeli su! Potpuno je nebitno što je jedna čarapica bila okrenuta naopako, a druga povučena toliko gore da se peta rastegla skoro do koljena. Uspjeli su, i za njih je velika nagrada da smo zajedno podijelili sreću. Njih troje su se povremeno spontano grlili još nekoliko puta tijekom popodneva iako su još premali za jasno razaznavanje tih emocija koje su ih to popodne povezale. Taj zagrljaj je bio najljepša nagrada koju su si mogli poželjeti. Ne čokolada, ne 10 minuta crtića.
Jedna od dražih anegdota koja mi stane u nekoliko rečenica na papir je ova. Prije nekoliko godina nekoliko šestogodišnjaka u grupi su izgubili kockicu za igru „čovječe ne ljuti se“, a svakodnevno igranje te igre je postao svojevrstan popodnevni ritual. Potraga je trajala par dana, i kako nije urodila plodom su me zamolili za komad brusnog papira i dozvolu da jedan od „novčića“, tj. drvenih oblutaka ispiljenih iz grane topole, pobruse i naprave novu kockicu.
S tom skupinom sam već dosta dugo radio ručni radu u drvu. Njihov proizvodni proces je opet trajao nekoliko dana. Oni su naizmjenično brusili bočne stranice tog oblutka u koji su ucrtali „kvadrat“ dok nisu dobili nešto nalik kockici, potom su na njega nacrtali točkice kao na kockici za igru koju su izgubili.
Nema veze što su na tri stranice isprva ucrtali po šest točkica.
Bitno je da su sami došli do rješenja. (BTW jeste li znali da točkice na suprotnim stranama kockice uvijek daju zbroj 7? Nisam ni ja do tada) Možda zvuči banalno ali je zapravo jako jako kompleksno i u svim tim anegdotama je bitno znati da su imali pozitivan uzor čiji su vidljivi rad oponašali i kroz aktivaciju vlastitih snaga volje istraživanjem i preuzimanjem inicijative došli do rezultata. Ta kockica je nešto najvrjednije što smo u toj generaciji imali!
Volim misliti da tu kockicu Mihael, tada dječak sada mladić, koji je i inicirao čitavu akciju, i dalje negdje čuva. Iako u sebi znam da to vjerojatno nije tako, ali – i to je život!
