Puno mojih prijatelja s početkom nove pedagoške godine svoje je mališane prvi puta odvelo u vrtić.
Pratila sam statuse, čitala poruke. I sjećala se. Uplakanih 18, zvao bi se film da se kojim slučajem snimao. I ja, kojoj fakultetska pelen’ca još nije otpala. Sućut za njihove osjećaje i nemoć odgovora na iste stvorili su u meni najvećeg hodajućeg protivnika jaslica što sam naposljetku i potkrijepila otkazom ugovora za stalno. Kako je vrijeme prilagodbe polako iza svih, možda je vrijeme pogledati drugu stranu ogledala, odnosno što istraživanja kažu da se događa kod bebolinaca u dobi od oko jedne godine.
Najčešći argument i propagator vrtića, uključujući i jaslice, socijalizacija, “ne drži vodu” jer djeca tek od dvije i pol godine počinju uočavati svijet oko sebe i tek tada, pa sve do treće godine, polako izlaze iz faze egocentrizma gdje misle da svijet postoji isključivo radi njih (dvoipolgodišnja djevojčica koja je dobila novu haljinu i o njoj priča baki na telefon, ne video poziv, će, opisujući ju, pokazivati istu, vrtiti se u njoj misleći da ju baka vidi). Dakle, do dvije i pol godine dijete će se, iako je u skupini vršnjaka, igrati pored njih i biti zaokupljeno “svojim stvarima”. Tek s oko dvije i pol godine će se početi igrati s djecom i polako ulaziti u svijet interakcije, a posljedično i socijalizacije.
S druge strane, također do te famozne treće godine djeca su gotovo 90% emocionalna i 10% racionalna (omjer se mijenja u korist racia kako je dijete starije). Ona savršeno jasno osjećaju roditelje i bližnje, okolinu i situacije, atmosferu i prilike iako ih ni na koji način ne mogu racionalno razumjeti ni sebi objasniti. Tako uplakana mama, ili u “boljoj” varijanti, s knedlom u grlu koja djetetu govori da će mu sigurno biti lijepo u vrtiću šalje nejasnu i oprečnu poruku jer dijete osjeti da je mama tužna, da joj se situacija ne sviđa, da bi voljela da je drugačije, a ona govori drugačije. Percepcijski sukob osjetilnog i verbalnog djetetu jasličke dobi stvara teški osjećaj nesigurnosti s kojim se, uz osjećaj ostavljenosti, ne zna i ne može nositi.
“Mama mora raditi” dijete ne razumije. Ono samo vidi da mama odlazi.
Kad mama, uz svu muku svijeta i s kamenom težim nego li je kugla zemaljska, ostane s druge strane sobe u kojoj je dijete, u malom se svijetu unutar njezina djeteta odvijaju emocionalno-psihološki uragani koji imaju svakojake posljedice od kojih su one vidljive odbijanje hrane (u vrtiću ili doma), regresija ponašanja u vidu ponovnog traženja dude ili ne kontrolom fizioloških potreba i upotreba pelena, odbijanjem mame kada dođe po dijete i sl. Napuštanje doma kao djetetova primarnog boravišta i svijeta sigurnosti, pripadanja, obožavanja i nagli odlazak u svijet institucionalnog odgoja i obrazovanja mogu kod djeteta izazvati razne emocionalne (i psihološke) nestabilnosti poput naučene bespomoćnosti koja se dogodi kad, iako plače satima, mama ne dolazi po njega. Ono tada dolazi do zaključka da njegove potrebe jednostavno ne mogu i neće biti zadovoljene pa nema potrebe niti pokazivati ih.
Kao pomoć u tom tranzicijskom procesu između doma i vrtića, poznatog u do tad nepoznato, nude se alati koji djetetu mogu olakšati prilagodbu. Jedan od njih jest i tzv. prijelazni objekt odnosno igračka od doma koju dijete u početku nosi sa sobom u vrtić, a koja mu daje osjećaj sigurnosti. Također se preporuča i u slobodno vrijeme prošetati oko vrtića, parkića ili igrališta na kojem se dijete igra dok je u vrtiću i tako mu dati priliku da kaže (u svom fondu riječi) da se ono tu igra, da boravi, ali i neverbalno pokazati da je to “dobro mjesto”, da je dio svakodnevice. Ipak, najbolje od svih preporuka i savjeta bilo bi jasličkom djetetu pružiti osjećaj doma s mamom, tatom ili bakom i djedom jer ono što primi u prvim godinama života postaje temeljem za sve ono što će postati i u što će se razviti kasnije. Kako u fizičkom, još više u emocionalno-psihološkom smislu.
Promatrajući svoju M pitam se što će i kako biti s njom nakon što otpuhne prvu svjećicu, a mene zovne stvarni svijet. Kako li ću mu odgovoriti? Koje ću i kakve opcije imati? Kako ću htjeti, iliti morati, posložiti prioritete? Što ću biti spremna riskirati? A sve da ni jedno srce ne bude slomljeno, a hrana i dalje bude na stolu.
Foto:pexels.com
kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME
