Self-care je, poput mentalnog zdravlja, postao važan topic naše generacije i drago mi je da je tako.
Kao što se uvijek događa pri komercijalizaciji, i oni su poslužili kao prodajni alat materijalizma i usluga upitne kvalitete. No, generalno, podizanje razine svijesti o self-caru i mentalnom zdravlju je dobro i često se upitam što ono za mene osobno jest. Zasigurno, otkad sam majka, ti odgovori su se promijenili, baš kao i moji kapaciteti za sve vrste napora. U ranoj fazi majčinstva koja se u mom slučaju poklopila s korona krizom, društvene mreže su mi postale prozorčić u svijet jer se zbog svega gore navedenog moj tako naglo suzio. Odgovarale su mi u tom trenutku i nastavila sam ih koristiti i kada su se stvari napokon krenule kretati u smjeru „starog normalnog“.
No, nešto me u vezi njih već neko dulje vrijeme grebucka i taj osjećaj ne jenjava usprkos mom vještom ignoriranju. „Pa ne mogu valjda ne imati IG profil, danas je to kao osobna karta“ – pomislila sam. Čak se i bez osobne neko vrijeme moglo biti (doslovno, u vrijeme korone), ali bez društvenih mreža nikako. Pa gdje li ću samo crpiti inspiraciju, kako ću komunicirati s prijateljicama i novostečenim dragim online poznanicama, kako ću ostati u toku i što li bi se samo promijenilo kada bih jednostavno deinstalirala aplikacije na smartphoneu?! Taj preradikalan potez odgađala sam dugo, pateći od FOMO-a, umanjujući onaj crvić sumnje koji mi cijelo vrijeme nije davao mira – a što bi se dogodilo da sve jednostavno pustiš?
Pravi naziv crvića sumnje koji me tištio vezano uz korištenje društvenih mreža bio je nemir. Nemir koji sam osjećala dok bih bezglavo i besciljno scrolala niz IG, nemir koji bih osjećala dok bih pregledavala uvijek iste profile s uvijek istim reklamama i u toj masi nezanimljivog, ponavljajućeg sadržaja tek ponekad ugledala drago lice, koja možda nije instaworthy, ali je čovječno, živo i meni blisko.
Dozlogrdile su mi fotografije uvijek jednako obučenih žena na uvijek istim nezanimljivim foto-destinacijama, uvijek u istim pozama, istih captiona i stupidnih emotikona koji su zamijenili ono po čemu se izdvajamo od ostalih kralježnjaka – komunikaciji dobrim starim riječima.
Na sve to, kao šlag na bezukusnoj bezglutenskoj ne čokoladnoj zdravoj torti od rogača i heljde, jedinoj kakva se izgleda jede ovih dana, naslonila se hrpetina reklama, reklama, reklama.
Dozlogrdilo mi je gledati čime se te žene depiliraju, koje tajice nose, koje boje ruževa koriste i gdje kupuju omekšivač za rublje. Naravno, unfollow je uvijek pravi put i zato se nikada nisam žalila na sve navedeno. No unfollow kod mene ne bi previše pomogao jer bi se u tom slučaju moja komunikacija svela na tek nekolicinu ljudi, a s njima ionako komuniciram ostalim sredstvima komunikacije i nazdravljam pravim čašama, a ne emotikonima. Stoga, moja opcija je bila naklon i odlazak. Ipak, pitala sam se zašto mi sve to nuđenje tajica i praškova stvara nemir. Pa ljudi samo rade svoj posao, a mi smo tu da poslušamo savjet ili ne. I shvatila sam što mi zapravo smeta u cijeloj toj priči. To što ja zapravo ne želim da mi se nešto nudi na svakom uglu, u svakoj prilici i ono najvažnije, da mi se nudi SVE IKADA. S tim imaju veze i moje godine i činjenica da ja već imam omiljeni ruž kojem sam vjerna, omekšivač ne koristim već godinama i nikada više neću, a kad vidim tajice od poliestera odmah pomislim na gljivična oboljenja. Možda sam izbirljiva, možda stara, ali znam tko sam i što volim, isprobala sam i pronašla svoje favorite kao i stvari koje jednostavno to nisu i nikada neće biti, i to zbilja baš nikakva reklama, ma od koga dolazila, ne može promijeniti pa me konstantno reklamiranje stvari koje ne želim ili mi ne trebaju čine nervoznom, poput telefonskog poziva teleoperatera u trenutku kad sam želim svoj popodnevni nap.
S cijelom pričom je duboko povezano moje načelo minimalizma i toga da sam lišena potrebe ispraznog kupovanja i vrlo dobro promislim prije nego nešto kupim. Da bih nešto kupila, to mora biti moja potreba ili velika želja. Za stvari koje su mi potrebne, reklama je posve nepotrebna jer ću je kupiti i s njom i bez nje, a ono što želim se jednostavno ne može pronaći u trgovini s fast fashion omadima odjeće ili u obližnjoj drogeriji. Možda sam ja samo vrlo loš klijent, ali stvar je u tome da moj inicijalni poriv bivanja online na društvenim mrežama nije imao veze s time da budem nečiji konzumeristički klijent, a čini mi se da sam upravo to, ne želeći, postala.
Zasigurno, društvene mreže su me povezale s nekim divnim ženama i to je prednost cijele priče, no sve sam više sigurna u to da bih se s njima, kad-tad, ionako povezala na ovaj ili onaj način. Uostalom, ako moraš biti stalno prisutan da bi bio viđen, ostaje pitanje jesi li to ikada i bio.
Zasićenost svime što nas okružuje, a to nisu samo reklame već i informacije i vijesti koje nemaju nikakvog filtera ni objektivne perspektive, strašno me umorila i više nisam uspjela čuti ono što sam oduvijek tako lako mogla – sebe.
I doista, spoznala sam – tišina od šumova, tuđih misli, tuđih omekšivača i tuđih (dez)informacija je upravo ono što mi je tako nedostajalo i remetilo moj mir.
Dugo sam se nećkala, a onda je bilo tako lako. Nije bio ni prvi u mjesecu, ni ponedjeljak. Izbrisala sam appove i ponovno uvidjela ono što već ionako znam – moj self-care oduvijek je bila spoznaja da je ono što vidim kad je ekran ugašen toliko bolje od ičega ikad prikazanog na njemu.
I da odgovorim na naslov iz teksta: ovo je priča o tome kako sam otišla, a kamo, to ćemo tek vidjeti.
Sretna Nova, drage moje!😊
