Odgovor na gore navedeno pitanje ni sama još ne znam do kraja. Neki kažu prirodno.
Poznata dr. Shefali Tsabary navodi činjenicu da roditeljstvo nije prirodno. Već da je roditeljstvo vještina koja se stječe godinama. Mislim da je istina negdje između. Ukoliko djetetu osiguramo kvalitetne uvjete za rast kao i biljci u prirodi, možemo odgojiti zdravo, samostalno, zadovoljno i emocionalno inteligentno dijete.
Dakle, ne možemo sve da kontroliramo. Ono na što možemo i trebamo da utječemo smo mi sami i funkcioniranje našeg doma. Naizgled tako banalni i mislim vrlo podcijenjeni segmenti života. Ukoliko roditelj prihvati svoju odgovornost i odluči rasti skupa svojim djetetom, i ukoliko prihvati da uz dijete na neki način odgaja i sebe, i da će često puta i pogriješiti i reći oprosti, postoje dobri preduvjeti za zdravo djetinjstvo.
Stručne literature navode činjenice što je primjereno određenoj dobi djeteta u socio-emocionalnom razvoju, motoričkom razvoju, razvoju spoznaje i sl., ali baš između svih tih činjenica postoji milijun malih, pravih životnih stvari što čine roditeljstvo, a koje tamo negdje ne pišu.
Kako uvažiti djetetove emocije? Kako postaviti granicu? Kako prije svega smiriti sebe da bi mogao smiriti dijete?
I ono što je najvažnije, što sam prije nekoliko godina naučila, dijete nas sa svojim tzv. tantrumima ne želi isprovocirati, već nema razvijenu samoregulaciju. Njegov prefrontalni dio mozga nije razvijen nego reagira iz primitivnog dijela mozga, ja ga zovem dinosaur mozak. On je taj koji govori djetetu viči, plači, grizi! Mozak je organ za preživljavanje, a djeca prvih godina života reagiraju iz njega.
Kada sam se intenzivnije počela baviti temom roditeljstva i odgoja, u svim edukacijama, literaturi i razgovorima, jedno je sigurno i oko toga se svi slažu.
Dakle, ukoliko želimo zdrav, povezujući, zadovoljan i sretan odnos sa svojim djetetom, moramo UVIJEK krenuti od sebe. Roditelji moraju preuzeti odgovornost.
Dakle, moramo prvo odgojiti sebe. Moramo ulagati u svoj odnos s partnerom, jer mama i tata su temelj zdrave obitelji.
Niti jedno dijete nije zločesto. Ono možda ima neprimjereno ponašanje, ali ono se može korigirati ukoliko obitelj, odnosno roditelj, krene raditi na sebi. Djeca su refleksija nas. Ono što mi radimo i govorimo, a često puta i osjećamo, oni to kopiraju. Nekim roditeljima djeca nisu na prvom mjestu, ali ono što je sigurno je da mi njima jesmo. Oni u nama vide savršenstvo i nisu svjesni da kada nešto neprimjereno rade da to nije dobro, jer to rade i njegovi roditelji. Oni to uopće ne preispituju. Mi smo za njih jedina i apsolutna istina. Upravo zato je naša odgovornost ogromna. Onaj roditelj koji uspije sagledati svoje djetinjstvo i priznati si da njegovi roditelji nisu bili savršeni, ali su radili najbolje što su tada mogli i znali, tada taj roditelj može krenuti od sebe i priznati si da smo mi ti koji moramo učiti, mijenjati se i neprestano se truditi i rasti.
Zašto? Zato što kao i u svemu, u životu moramo učiti. Ne postoji savršen roditelj niti savršeno dijete. Možemo težiti tome da dijete u nama vidi svoju sigurnu luku, svoj smiraj u ovom ludom svijetu. Naša sveta dužnost kao roditelja je da vidimo, volimo i prihvaćamo dijete baš takvo kakvo jest. Upravo sva nepoželjna ponašanja počinju od toga kada dijete da bi dokazalo roditelju da postoji, da ga se vidi i čuje, radi loše stvari.
Dom. Tako moćna riječ. Ona utjelovljuje ljubav, toplinu, sigurnost, obitelj, sreću, uspomene. Mjesto od kuda sve kreće.
Dom nas određuje kakvi ćemo ljudi postati. Jer kada sve ode k.. (jer hoće), upravo je to mjesto koje te resetira i vrati nazad još jačeg. U domu moramo biti prihvaćeni, voljeni, sigurni. To je naše sveto mjesto. Jer dok god se suprug, naša djeca i ja uvijek želimo vratiti našem domu, znači da stvari funkcioniraju. Kao i odnose među ljudima, tako i odnos prema domu moramo poštovati jer dom nisu samo četiri zida. Kako nam je ugodno u odnosu s ljudima tako nam treba biti ugodno i u prostoru u kojem boravimo. Iz takvog doma i iz takve obitelji u svijet odlaze djeca koja su snažna i hrabra za život.
E sada, zašto bi mi morali nešto dodatno učiti o tom odgoju kad će nam djeca već nekako odrasti u tom nekom našem okruženju? To je kao da bismo rekli pa i svi se hranimo, obavljamo razne poslove i imamo svoje stanove. Međutim, način i kvaliteta hrane koju konzumiramo, koliko odgovorno i posvećeno obavljamo svoje poslove te držimo do topline i higijene našeg doma je upravo ta razlika da samo nešto zadovoljimo i posjedujemo i onoga gdje ulažemo ljubav, energiju, vrijeme i znanje, zar ne?
Da se vratim na početak, ukoliko smo spremni na rast i na to da uživamo u izvanredno običnim stvarima s našom djecom i da im pružimo dom u kojem su sigurni i prihvaćeni, a na koncu zadovoljni i sretni, možemo biti mirni i reći da će sve biti ok. Je li to prirodno?
Jer mjesto gdje se uvijek možeš vratiti zove se dom. Imati nekoga tko će te voljeti bez obzira na sve zove se obitelj. Imati to oboje zajedno, zove se bogatstvo.
Fotografije: pexels.com
