Zahvalite sebi. Zahvalite u mislima i toj osobi. I zahvalite svom životu što je upravo takav kakav je
Smijemo si konačno reći da smo zaista dovoljno dobre onakve kakve jesmo. Dapače, čudesne. I jedinstvene. I da vrijedimo. Ne obazirući se na tuđe komentare, tuđa mišljenja i tuđe životne ciljeve, u redu je istražiti svoj unutarnji svijet i prepoznati čuda skrivena u našoj biti – koja su tu s razlogom.
Iako naš mozak nije pobornik promjena, svejedno je neuroplastičan – što znači da imamo izbor kreiranja životnog stila kakvog želimo, sa svim pratećim navikama, uključujući i one mentalne.
Kako, primjerice, razgovaramo sa sobom?
Jesmo li grube kritičarke, one koje uvijek žele više/jače/bolje, a ljestvicu vlastitih očekivanja postavljaju tako visoko da se ona i ne vidi?
Ili ipak imamo razumijevanja za sebe, postavljamo zdrave granice i bezrezervna smo si podrška?
Možda smo i negdje u sredini.
Poanta nije u strogom definiranju, već u osvještavanju. Samo to.
Korisno je primijetiti i gdje smo po pitanju svoje uloge u svom životu.
Smatramo li da se život jednostavno događa i mi smo žrtve okolnosti ili pak lutke na koncu postojećih trendova?
Ili ipak svjesno prolazimo kroz iskustva (bilo kakvog predznaka) i usudimo se za sebe izvući pravo blago u obliku naučene lekcije/vještine? Možda ipak biramo i svoj pogled na svijet, znajući da tako mijenjamo i vlastitu fiziologiju te dugoročno utječemo na zdravlje? I možda ipak trendove smatramo lepezom mogućnosti kojom možemo izraziti sebe, svoje stavove, vrijednosti ili emocije?
Čemu sva ta pitanja?
Jedan takav unutarnji monolog dogodio mi se netom prije prvog ulaska u učionicu kao profesorici biologije i kemije te je bio odlučujući za moj profesionalni smjer. Bila sam puna sumnji i dobronamjernih savjeta koji nisu bili u skladu sa mnom i borila sam se sama sa sobom. Unatoč svemu, odlučila sam da ću jedino slušajući svoje srce i poštujući sebe, moći biti prava osoba, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravom porukom za svoje učenike.
A jednako tako, time sam si dopustila spoznati i da su upravo oni pravi ljudi, na pravom mjestu, u pravo vrijeme, s pravom porukom za mene.
I tako se događa transformacija svih sumnji koje nosimo u sebi u povjerenje u život i mudrost svoje duše.
Bez obzira što se mislima i dalje roje rečenice sadržaja je li ovo dovoljno dobro, ispunjavam li tuđa očekivanja, što će drugi reći, odskačem li previše i slično – svjesnim iskorakom u željenom smjeru, unatoč SVIM sumnjama, treniramo živjeti odvažno. Mozak bilježi svako ponavljanje i polako gradi novu naviku – pa tako i autentično življenje, koje zahtijeva veliku dozu odvažnosti, postaje naš put.
Taj put nosi spoznaju da je ravnoteža u životu, baš kao i u kemiji, dinamička. Također, nosi spoznaju da, baš kao i u kemiji, možemo smjer ravnoteže birati sami.
I to jest umirujuća spoznaja.
Ne tražimo postizanje savršenstva, a onda zamrzavanje takvog stanja, već vlastito dopuštenje da poštujemo svoj život živeći ga iz srca.
Prije ulaska u učionicu pitala sam se što ŽELIM.
Želim POVEZANOST – iskrenu i autentičnu. I za to sam spremna biti ja, bez maski i glume. Bez pokušaja discipliniranja na način koji se protivi mom znanju biologije.
Želim atmosferu koja PODRŽAVA PROCESE UČENJA I PAMĆENJA – i tako je nastao moj moto #opuštenoalineraspušteno. Ne želim poslušnost iz straha, jer u stanju takvog stresa mozak ne može jasno razmišljati, zaključivati, učiti niti pamtiti. A i imunitet polako pada.
Želim ih potaknuti da U SEBI pronađu svoj AUTORITET – da budu dovoljno hrabri biti iskreni i ranjivi te pokrenu procese izgradnja samopoštovanja, samoprihvaćanja te ljubavi prema sebi kao unikatnim bićima na Zemlji.
Zatim… KAKO to postići?
Uvjet je da sve o čemu pričam, moram i sama prakticirati/vjerovati. Practice what you preach, or change your speech. Ništa manje od toga.
To zahtijeva RANJIVOST, nema oklopa ni zidova. To si što jesi… i tako se ruši mit o tome kako je ona odraz slabosti, jer upravo snaga koja izvire iz nje (ako se mi prihvatimo, preuzimamo osobnu moć u svoje ruke) stvara prostor ispunjen sigurnošću i povjerenjem – u kojem terete možemo podijeliti ili ih se čak i riješiti.
I u konačnici, bez onog ZAŠTO, neće biti dovoljno motivacije koja će sve navedeno iznad održati na životu kad postane… khm, burno.
Moje zašto je prilično jednostavno – želim da moji mladi pametni ljudi postanu i takvi odrasli. Opušteni i zdravi, pristojni i samopouzdani, s osjećajem poštovanja prema sebi i svijetu koji ih okružuje. I da su dovoljno snažni držati se vlastitih kriterija u takvome svijetu, gdje još ima puno neiscijeljenih boli koje se manifestiraju kroz nasilje, ovisnosti…
Oni su tu da postave neke nove, bolje, standarde.
TREBA HRABROSTI ZA ŽIVLJENJE DOBROTE SVOGA SRCA.
Nepotrebno je obazirati se na potencijalna ismijavanja onih koji se boje pogledati sebe u oči.
I ŠTO SE DOGODILO u učionici?
Usudila sam se svoja iskustva i naučene lekcije integrirati u kurikulum – jer bit biologije je u primjeni, povezivanju sa svakodnevicom.
U početku sam sumnjala u sebe. Nije bilo poznatog puta za taj smjer, morala sam ga utabati sama i osloniti se na vjeru u sebe… bez obzira što povratna informacija nije dolazila odmah, nego za tjedan, mjesec, godinu ili gotovo deset godina kasnije!
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Primjerice, kroz izgradnju odnosa sa svojim Bonom (pas), naučila sam koliko pozitivan pristup u radu znači i kolika je ljepota u tome da pas dolazi na poziv, iz bilo koje situacije, jer to ŽELI i jer ti se VESELI, a ne zato što se boji kazne.
Jer… znanje nosi sa sobom i odgovornost.
Što će mi sva stečena znanja ako nisam u stanju primjenjivati ih za svoje i tuđe najviše dobro?
O treningu pozitivnim poticajem, umirujućim signalima, sustavu nagrađivanja, teoriji učenja te pamćenju i dobrobiti… govorila sam u sklopu svoje izvannastavne grupe. Nisam znala zašto, ali sve me vuklo da moram govoriti o tome, htjela sam to znanje podijeliti sa svima! Jer – upravo to što sam s Bonom izgradila odnos temeljen na razumijevanju i poštovanju – omogućilo mi je i da ozbiljno shvatim i njegovo upozorenje da sa mnom nešto nije u redu… Promijenio je ponašanje, a umjesto da sam ga zbog toga prekorila, prvo sam odvela njega, a potom sebe na sistematski pregled. Dijagnosticiran mi je tako dijabetes tip I – bez ikakvih simptoma. Vjerojatno je tada bio na samome početku.
Devet godina kasnije, jedna od učenica iz te grupe javlja kako su joj upravo ti sadržaji pomogli da promijeni odnos sa svojim psom i omogući mu najkvalitetniji život ispunjen ljubavlju i međusobnim poštovanjem, onim vidim te uvažavanjem. Neprocjenjivo!
Ne moramo mi znati sve razloge.
Ali moramo vjerovati da s razlogom imamo upravo ovaj set osobina i iskustava, kako bismo si svi međusobno, u ovoj zajedničkoj mreži postojanja mogli biti pomoć i podrška u razvoju, rastu, izražavanju i jednostavno – postojanju.
Nema recepta za ‘savršenu’ mamu/prijateljicu/sestru/učiteljicu…dovoljno je da živimo ono što jesmo i dopustimo si rasti. Iz ljubavi, ne straha.
Hrabre smo, možemo mi to.
U jednom sam razredu osjetila potrebu u sklopu lekcije o Hormonskoj regulaciji govoriti o tome da mi je od pojave dijagnoze trebalo nekoliko godina da se kroz intenzivno suočavanje sa svojim ograničavajućim uvjerenjima – prestanem smatrati osobom s greškom.
Osim što su učenici bili šokirani tom izjavom (jer – iz njihove perspektive, s druge strane katedre problemi netragom nestaju), nekoliko djevojčica i dječaka se rasplakalo jer – i oni su se potajno smatrali osobama s greškom, a sada su dobili priliku otpustiti taj teret.
Oni su meni, ni ne znajući, svojom prisutnošću dali dozvolu da prvi puta javno progovorim o tome i skinem taj teret s leđa, a ja sam oslobađanjem svoje priče njima dala poticaj da si dozvole osloboditi svoju.
To su naizgled malene stvari. Ali čine velike promjene.
Možemo mijenjati perspektivu.
Možemo potražiti drugi pogled na postojeću situaciju.
I možemo (i smijemo) prihvatiti sebe i snagu koju nosimo – a koju često zaboravimo u buci tuđih mišljenja, trendova i nekih novih cool definicija.
I tako se dogodilo da mi je jednom prilikom učenica prišla i predložila da započnem podcast. Tada nisam znala o čemu govori. „Ma nema veze.” – rekla je i nastavila -”Vi morate raditi nešto kreativno i morate to raditi svaki dan… Evo, to Vam je zadatak!”. Sjetila sam se zaboravljenog rukopisa i pokušala ga dovršiti, no bez uspjeha – i ostavila sam to po strani. Koji mjesec kasnije palo mi je na pamet napisati skriptu za svoje učenike… staviti na papir sve nelagodne školske teme kojima na satu tražimo drugu perspektivu, s ciljem smanjenja stresa i očuvanja zdravlja – samo da ne zaboravim.
Od zamišljenih 18 stranica skripte, proizašlo je 180 stranica rukopisa kojeg sam odlučila i samostalno objaviti! A kako slučajnosti, očito, ne postoje – pokušavajući dovršiti prvi rukopis, upoznala sam osobu koja je postala urednica i lektorica mog drugog rukopisa, koji je danas prava knjiga!
Slijed događaja nametnuo se sam od sebe pa sad, uz rad u školi, gradim i svoj poduzetnički put i konačno, bez postavljenih tuđih okvira mogu svoj kreativni svijet ideja prenijeti u stvarnost te upravo sada s puno zahvalnosti stvaram programe za djecu i odrasle koji će im pomoći u učenju, ali i u izgradnji samopouzdanja te otpornosti na stres.
Jer – škola je zapravo ništa drugo no najjednostavniji životni poligon kroz koji upoznajemo različite dijelove sebe, širimo postojeća znanja, učimo nove vještine i spoznajemo talente koje već imamo – i to jednako vrijedi za sve uključene: djecu, roditelje i učitelje…
Uzmite sad malo vremena za sebe.
(I minuta napravi čudo! Nemojte mi vjerovati na riječ, provjerite same!)
Iz koje ste životne situacije naučile vrijednu lekciju ili vještinu kojom ste obogatile tuđi život?
Možete li se sjetiti jedne osobe koja je na takav način obogatila vaš život?
Stavite dlanove na srce i, ako želite, zatvorite oči.
Zahvalite sebi. Zahvalite u mislima i toj osobi. I zahvalite svom životu što je upravo takav kakav je i što ga imate priliku živjeti s punim povjerenjem da ste, živeći otvorenog srca, prava osoba s pravim ljudima, u pravo vrijeme i na pravom mjestu s pravom porukom.
Pa makar se radilo o samo jednom toplom osmijehu upućenom sebi – ili nekome pokraj vas.
Ovaj mjesec poklanjam jedan primjerak knjige (uskoro na @supermame.hr) – kako bih na taj način potaknula jednu osobu da si pokloni POVEZANOST – sa sobom, s djetetom… Moje priče iz učionice i života nisu recepti, samo su poticaj i podrška da zaronite u riznicu vlastitih. I oduševite se onime što otkrijete!
O autoru: Iva Štefančić, magistra je edukacije biologije i kemije s devetogodišnjim iskustvom rada u školi. Također je certificirana instruktorica yoge za djecu i odrasle. Zaljubljenica je u prirodu, pokret, pisanje i pse te aktivna tražiteljica smisla i inspiracije na svakom koraku. Od ove godine i poduzetnica te autorica knjige Trening odvažnog življenja – čiji su ciljevi ponuditi drugi pogled na najčešće izvore negativnog stresa kod učenika kako bi se očuvalo mentalno i tjelesno zdravlje, a ujedno olakšali procesi učenja i pamćenja te podsjetiti roditelje i učitelje na važnost njihove autentičnosti.
Foto: pexels.com