Sa supermamom, cheficom, autoricom kuharica i food blogericom Nastasjom Chiarom Petrić, koja na svom IG profilu educira roditelje o važnosti zdrave prehrane i dijeli korisne savjete i recepte, popričale smo o prehrani djece.
Nastasja, hrani li se zdravo jedno prosječno hrvatsko dijete? Dajemo li dovoljno pažnje prehrani djece?
Prosjek nam definitivno nije za pohvalu, ali primjećujem da se ljudi sve više i više okreću kvalitetnijoj prehrani i obraćaju pozornost na to otkuda dolazi njihova hrana zato što se svijet prebrzo mijenja, a to prvo primjećuju kroz zdravlje svoje djece. Nikad više u povijesti nije bilo ovoliko alergičara od najmanje dobi. I često se taj problem rješava na način koji nije rješenje. A rješenje dolazi iznutra, a unutra dolazi kroz usta, odnosno putem hrane, pića, ali i zraka. Puno je i zastarjelih načina prehrane beba i male djece i mislim da ljudi nisu dovoljno svjesni koliko to ima utjecaj na jednog dana odraslu osobu, ne samo kroz bolje prehrambene navike, već i direktno povezano sa zdravljem.
Što misliš o prehrani u hrvatskim vrtićima i školama?
Iskreno, mislim da ide na bolje. Barem po pitanju vrtićke prehrane. I barem po pitanju Zagreba, mislim da se okolna mjesta, pogotovo manja, još uvijek bore da bi mala djeca imala kvalitetan obrok u vrtiću. Što me iskreno začuđuje jer bih prije rekla da se u manjem mjestu može lakše organizirati nabava kvalitetne hrane od lokalnih poljoprivrednika, nego u gradu. Ali u gradu ima dovoljno ljudi koji će baš svim snagama pokušati napraviti promjenu (čitaj: ja😂) pa smo malo uporniji i glasniji. S druge strane, školski obroci su potpuno druga priča. Tu je statistika zaista loša i od 3 školska obroka samo je jedan koliko toliko u redu. Već se dugo godina pokušava nesto promjeniti po tom pitanju i svake godine vidimo napredak, ali puževim korakom. Što ja osobno smatram sasvim u redu jer tako velike promjene ne dolaze naglo! Da se za početak samo iz jednog tjednog obroka izbaci hrenovka u tijestu ili šareni donut, to bi već bila velika stvar. Postepeno i uspješnije.
“Od tri školska obroka samo je jedan koliko toliko u redu.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Što za tebe znači izbalansirani dječji obrok?
Polovica bi se složila sa mnom, a polovica bi rekla da to nikako nije istina, no za mene je izbalansirani dječji obrok, odnosno prehrana općenito, da jedu sve. Ova druga polovica koja se ne bi možda složila sa mnom vjerojatno ima još uvijek vrlo malu djecu, možda čak i samo jedno dijete, i ne znaju kaj ih tek čeka kad jednom upoznaju što se sve može kupiti i što jedu i druga djeca, ako ćemo iskreno. Tako da “moje dijete to neće nikad jesti” jednostavno ne drži vodu i mislim da je kriva putanja za stvaranje dobrog odnosa s hranom. Nažalost, apsolutno je sve danas dostupno na svakom
kutu i to je naravno problem, ali zato roditelji ovog doba imaju odgovornost kako i tu “lošiju” hranu predstaviti djeci, kako pričati o njoj, koliko ju često jesti i kako i sami mi odrasli imamo odnos prema toj hrani.
Imam osjećaja, da ponekad na Instagramu kad pokažeš kako svojoj djeci povremeno dopustiš i junk food, većina majki odahne. Misliš li da je na roditeljima, a posebno majkama, preveliki pritisak? Zašto se osjećaju kao nedovoljno dobre majke ako povremeno odvedu djecu u McDonalds?
Zato što se one majke koje imaju neuredan stan (htjele, ne htjele) osjećaju loše kada one druge mame slikaju uredan KUTAK svojeg stana i objavljuju svaki dan na svojem profilu. Kada one druge mame slikaju svoju čistu izglancanu prepametnu multilingvalnu djecu dok njihova djeca pokazuju na guzu kad ih pitaš gdje im je nos, zato što su društvene mreže i svijet općenito postali toliko fejk da tko toga nije svjestan može vrlo lako upasti u zamku “trava je zelenija kod susjeda”. Za to vrijeme taj susjed ima doživotne kredite, asocijalno dijete ili loš brak, ali to naravno neće objaviti. I meni je sasvim ok da onaj tko je nesiguran u svoje životne odluke ili situacije ne objavljuje BAŠ SVE na svojem profilu, ali s druge strane, možete biti apsolutno sigurni da kad vam se čini da je nečiji život na društvenim mrežama savršen, daleko je od toga. Ja sam nakon par godina pisanja zdravih obroka za djecu shvatila da sam taj zadatak na sebe preuzela kao da je @chiarin.tanjuric svojevrsni izvor takvih recepata.
I onda mi je u jednom periodu profil bio toliko prepun “zdravog” da su me ljudi počeli i uživo pitati “smije li tvoje dijete jesti čokoladu, je li u redu da otvore vrećicu čipsa pored mojeg djeteta” i slična suluda pitanja, jer smo mi doma sve to normalno jeli. I onda sam imala “aha” moment, te prvi put objavila svoju junk food objavu i ljudima objasnila što je za nas prava izbalansirana prehrana. Da zeleno, da junk, ali koliko zelenog, a koliko junk-a. Roditelji su se napokon mogli poistovjetiti s osobom koju toliko dugo prate, maknuti stigmu sa sebe (a i mene) i olakšati si mnoge životne odluke koje su do tad bile temeljene na prividnom dojmu nekoga iz virtualnog svijeta. Ja sam i dalje izvor boljih recepata, to je moj posao i to je moja, skoro bih rekla – ostavština! Želim ljudima pokazati puno načina kako obogatiti svoja jela, ali da pri tom ne budu robovi iste te prehrane. Tako da otkad sam počela obraćati pozornost i na takve objave, vidim da još više s time pomažem roditeljima oko sebe.
Jesi li više za klasičnu ili “beba vođa dohrane” metodu i zašto?
Moje su obje cure bile BLW metodom, s time da sam s prvom bila baš striktna, a s drugom opuštenija u smislu da sam drugu znala i ja osobno nahraniti jer sam naučila da apsolutno u ničemu, pa tako ni u metodi dohrane, ne treba biti isključiv! Znala sam se šaliti da mi sad treba još jedna beba da ponovim gradivo i vjerojatno bi to bilo najljepše iskustvo dohrane ikad jer bih bila još vise opuštena i još bih više naučila o svemu. Samo bez straha, paziti na podrijetlo i sezonalnost hrane, i biti spreman na malo više nereda koji ionako ne traje dugo u odnosu na cijeli život dobrog odnosa s hranom.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Jedu li tvoje klinke baš sve? I kako si to uspjela? Radi li se o pukoj sreći ili puno uloženog truda?
Nikakva sreća, isključivo moj trud i nitko mi neće oduzeti tu medalju govoreći da je to samo sreća! U svoj toj opuštenosti pristupa dohrani, ja sam se svejedno dobrano namučila. Sigurna sam da je meni kao profi kuharu i njima dvjema koje dolaze iz vrlo gastro orijentirane obitelji puno pomoglo da dohrane ide u dobrom smjeru, ali svejedno imam dvije potpuno drugačije curice koje isto tako drugačije i jedu. Za jednu bi čak rekli i da je pomalo izbirljiva (jer ima par stvari koje ne voli), ali kod nas doma razgovor o hrani uopće ne ide u tom smjeru i sigurna sam da će kad odrastu biti super gurmanice na mamu i tatu. Ne znači da je to najbitnija stvar na svijetu, ali ipak mislim da je uživanje u hrani na toliko životnih, kulturoloških i društvenih razina bitno, jer na kraju dana zaista mi je bitno da stvore taj dobar odnos prema hrani i prema svojem tijelu.
“Za dobar odnos prema hrani koju gaje moja djeca nije zaslužna sreća nego isključivo moj trud.”
Kako ne imati izbirljivu djecu što se prehrane tiče?
Probat ću to opisati na jednostavan i svima shvatljiv način. Dijete prirodno ima usađeno da prohoda kad je spremno. Znači, ne bi ga trebali tome učiti, jer će prohodati kad tad i to je sigurno (naravno, ako govorimo o zdravom djetetu normalnog razvoja). Bebe se također rađaju i s prirodnim nagonom za sisanje, hoće li to biti kroz dojenje ili bočicu, nije bitno, ali je i dalje prirodni nagon, znači nešto što je zapisano u ljudskom kodu i ne treba ga učiti. Mislite li da je s hranom druga priča ili smo si mi malo zakomplicirali život po tom pitanju? Osim što često viđamo da se roditelji upliću u prirodni proces dječjeg razvoja, prirodnu strukturu dječjeg organizma po pitanju njihovog mikrobioma (ekstremnim dezinficiranjem svega oko njih), tako se opet previše upliću u ono što je njima prirodnije nego što mislimo. Što se tiče izbirljivosti djeteta, iako možda ovaj predgovor izgleda kao nepovezan s tom temom, toliko se uplićemo u sve da mi kao roditelji postajemo nesvjesni razlog zašto dijete postane izbirljivo s hranom. Znam da je to nekima teško za čuti jer je u mnogim kućanstvima vrijeme za jelo najstresniji dio dana, ali u većini se slučajeva moglo spriječiti.
Ključni period u kojem skoro svako dijete dolazi u izbirljivu fazu je s otprilike 2-2,5 godine. Ali nije to jedina faza u koju dijete tada uđe. To je prvi period kad izlaze iz bebaste predivne faze i shvaćaju da se oko njih događa puno toga na što mogu utjecati. Ne samo na hranu, već i na osjećaje drugih ljudi, kako će im dan izgledati, jaaaako puno promjena , pa tako i s hranom! I roditelji su toliko zbunjeni, iscrpljeni, da si pokušavaju olakšati bilo što, pa u tom neznanju i nadi da naprave sve savršeno, maaaalo zeznu dio s prehranom. I tako dijete postane izbirljivo i nakon te faze. Lako je to sve napisati, ali proživjeti i preživjeti tu fazu nije baš toliko lako pa roditelji imaju puno pitanja, a na svako pitanje treba pristupiti individualno uzimajući u obzir obiteljske dnevne navike, okruženje, nagle životne promjene, opće stanje djeteta i slično.
“Toliko se uplićemo u sve da mi kao roditelji postajemo nesvjesni razlog zašto dijete postane izbirljivo s hranom.”
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Kako se izboriti s malim izbirljivcima (npr. veća djeca i gdje se ne radi samo o fazi)? Što ako dijete ne želi niti probati nešto što mu se ne sviđa?
E tu se mogu nadovezati na prethodni odgovor i reći što se može napraviti kada bezuspješno prođemo izbirljivu fazu i sad se borimo s izbirljivim djetetom. Prestanite se boriti. Vaša je odgovornost djetetu osigurati izbalansirani obrok, ne kažnjavati niti nagrađivati dijete s hranom, pričati o njoj kao o lošoj i dobroj, naprosto smanjite svoj kapacitet brige i govora o tome za barem 50%, iliti ga, dajte se više skulirajte i preusmjerite višak te energije na nešto drugo. Kad dijete skuži da više nije toliki fokus na hrani, mogli bi dobiti i neke rezultate. Ali bitno je razmisliti točno o tome koje rezultate želite uopće. Da vam dijete sad jede brokulu ili da ju s guštom priprema jednog dana u odrasloj dobi? Preporučam da vam ovo drugo bude cilj, a to ćete postići tako da nastavite kuhati kao i do sada (odnosno kakvu hranu često objavljujem na svojem profilu) i okružujete ga s dobrim navikama, opuštenim pristupom i ugodnom atmosferom za obiteljskim stolom.
Iz razgovora s većinom mama kuhanje je prva stvar za koju bi rado htjele da im obavlja netko drugi. Sve to polazi naravno od prezasićenosti i onog nevidljivog tereta majčinstva kojeg svaka od nas nosi na svojim leđima. Imaš li ti dane kada ne znaš što skuhati, kada nemaš volje za kuhanjem? Što tada radiš?
Naravno! Imam takvih dana nekad i malo previše kada sam sama s djecom danima i kada shvatim da mi je najveći prioritet da ja osobno ne izludim! Ja sam sebi isto važna! I u tim danima kada odlučim da sam umorna i sebi bitna, naručim nam hranu iz našeg najdražeg kineskog restorana, upalim crtić jednoj na TV-u, drugoj na mobitelu i uživam u miru i tišini. Još jedna velika prednost takvog dana je što od suđa jedino što imam za oprati je svoju vinsku čašu.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Za kraj – koje je omiljeno jelo Gaie i Reie??
Tu su obje na mamu, obožavamo azijsku hranu! Najviše kinesku i japansku. S time da Gaia i ja obavezno dodatno zaljutimo sve na tanjuru, a malenu još navikavamo na ljuto, nije neki fan, ali postat će hehe.
Ovaj tekst objavljen je originalno u prošlogodišnjem broju Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!
